Zavuku ti se ljudi na razne načine pod kožu. Zavuku se u razne dubine. Da nije tih koje volim ne bih ni bila svjesna koliko sam slojevita. Neki te samo dodirnu, neki uđu ispod kože, neki dođu do srca, neki do mozga, neki do kostiju. A onda se dogode i oni neki koji dopru do dubina koje nismo niti znali da imamo.
Sve počne nevino, slabašno, gotovo plašljivo, poljupcem, možda dodirom, toliko nejakim da čak i osoba poput mene spusti obranu i odahne.
Kao začahureni virus koji ostaje u čahuri godinama, a onda u jednom trenutku, kad se oslobodi, napada nas našom vlastitom snagom. Baš radi tog razloga, ja sam gradila imunitet na ljubav cijeli život; cijeli život sam ju tražila samo da naučim gdje ju trebam izbjeći.
Ljubav se majstorski prerušava
Smislila sam takav software kakav je malo koji virus mogao srušiti, ali 'malo-koji' je nedefinirana brojka, a dovoljan je samo jedan. Jedan je, zapravo, i minimum i maksimum. Tako ja cijeli život tražim ljubav. Uvijek na mjestima gdje znam da ju nikada neću naći. Uvijek ondje gdje se ljubav ne bi niti luda skrila.
Životima nadmudrujem ljubav. Znam da tu utrku u konačnici ne mogu dobiti, nikada, ali kao pravi lopov ipak bježim, pa dokle ide. No, ljubav se majstorski prerušava. Obukla je ružnu košulju i stavila odbojan miris. Zato nisam pazila.
Dodirnula me prstima mog bivšeg i šaptala mi njegovim glasom. Trebala sam biti opreznija, no sad je prekasno. Uzeli su mi srce i dušu, ljubav i on, zato se sada borim sama protiv sebe.
Nedavno sam vidjela tog svog bivšeg. Da, tog o kojem sam rekla da neću više pisati. Tresla sam se od straha i uzbuđenja. Desetke puta izgradila sam sebe bez njega kao kulu od karata i desetke puta pristanem vidjeti ga znajući da će jednim nespretnim pokretom srušiti sve što sam marljivo i uporno gradila dok sam odbijala vidjeti ga.
Loše se pripremio kao i uvijek, vježbao je smirenost kao i ja. Pomno je pratio što ću ja tako da bi onda i on znao što će on. Poput mene, i on je napravio traljav konsenzus s grčem u pleksusu. Poput mene i on je nevještom oku izgledao suvereno i sabrano. Sva ta gluma nije me toliko dirnula, ni moja ni njegova; sva ta koreografija ostavljala me hladnom, dok u jednom trenutku, u trenutku nepažnje, nije postao toliko nespretan i smotan, toliko, kvragu, stvaran da me samo jednim pogledom ponovno zaljubio u sebe.
Znam da sam rekla da o njemu više neću pisati, ali gazim, eto, sva obećanja jer ne mogu ga preboljeti. Zato također u svoju obranu citiram Njegoša:
Ćud je ženska smiješna rabota!
Ne zna žena k'o je kakve vjere;
stotinu će promijenit vjera
da učini što joj srce žudi.
Ona ima drugačiji plan
Moj obračun s ljubavi traje i dalje. No, ljubav je prokleta hulja jer, dok bi se ja borila junaštvom: prsa u prsa, ljubav spravlja otrovne napitke od kojih postaneš utvara, nit' možeš živjeti nit' umrijeti, sve se ne odrekneš vlastitog ega. Kakva je to ružna borba gdje samu sebe moraš i pobijediti i osuditi? Gdje moraš biti „sve na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi“ kako kaže Meša Selimović („...ruka mi drhti zbog oplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi“).
Dok za mene nema gore kazne nego naći, dotaknuti tog jednog, tog koji je i minimum i maksimum; dok je za mene vezivanje za jednu osobu jednako strašno kao biti živa zakopana; dok je za mene jedina potreba ne imati nikakve potrebe, čini se da ljubav pak ima drugačiji plan.
Želi da naučim nestati, postati njezinom sjenom, u imenu jednog i samo jednog kojeg sam pokušala ocrniti ne bi li ga maknula od sebe, kojeg sam pokušala mrziti ne bi li ga manje voljela, kojeg sam pokušala zamijeniti ne bi li sebe njega oslobodila. Ljubav ima drugačiji plan - naučiti me da se predam, ne njemu, ne sebi, već onoj univerzalnoj sili i onom većem cilju pa pod cijenu Abrahamove žrtve.
Zato žrtvujem obećanja. Zato se stalno vraćam na istu točku. Zato što sam dio većeg plana. A i zato što ga nisam naučila preboljeti. Još :)