On treba sve više strpljenja, a ja ga imam sve manje. On treba sve više nježnosti, a ja je imam sve manje. On treba sve veće garancije, a ja se počinjem pitati nije li ovo sve prevara.
Postoji jedna emocija, ja ju zovem "copy-cat" emocija, a to je zato što ta emocija imitira ljubav. U narodu je poznata kao ljubomora.
On treba sve više povjerenja, a ja sve više osjećam ljubomoru. Ništa više! Ljubomora mi je skoro jedini osjećaj za njega što ga imam. Ljubomora se preobukla u Ljubav zasjela na tron tamo gdje prije je vladala ljubav. Ljubav je pak zatočena u tamnici, kao čovjek sa željeznom maskom - postoji dakle, ali ne vlada. Sjedi u tamnici kao prijetnja, kao protuteža, kao podsjetnik, jer ako Ljubav nije na životu, pa taman i u tamnici, onda ni Ljubomora nema svoje uporište.
Imaš dvije volje
A ja, kao i uvijek, sve bih to najbolje riješila odlaskom. Kad nešto ne valja možeš otići ili možeš ostati dovijeka ispravljati istu krivinu. Ne, odlazak je elegantniji. Na koncu, odlaženjem i sam život riješiš - htio ne htio. Odeš (a što možeš - svi odu), ali odeš sa stilom. Ne grčiš se, ne žališ se, ne plačeš (Bože sačuvaj!), samo se lijepo nasmiješ s posljednjim atomom snage i odeš: Ladies and gentlemen, Elvis has left the building.
Neki će pljeskat', neki će plakat', neki će, pak, zviždat', ali to je život - netko ti dođe na sprovod jer mu nedostaješ, a drugi se, pak, dođu uvjeriti samo da si doista mrtav.
Postoji jedna misao, ja ju zovem Nada, sa onom svojom zastavom glupih i ludih o kojoj sam vam nedavno pisala. Pa ono malo emocija što Ljubomora još nije dotukla, zatvorila i osakatila, krene ponekad (a kod mene sve rjeđe) u boj, mašući tom zastavom s onom iskrom svih koji se bore za ideale u koje vjeruju. Ali kratko ta slava traje - Ljubomora pošalje Sjećanja i Sumnje, i pobuna se uguši prije nego li je nastala. Ali Nadu nisam samo ja prozrela, mnogi smo ju skužili, mnogi smo se uvjerili da je Nietzsche (moj voljeni Nietzsche) bio u pravu kad ju je nazvao najgorom od svih zla - ili te cjepi protiv pameti ili te, pak, natjera na pobunu.
Večeras je večer!
Skupim li sve to na hrpu: odlaženje, ostajanje, pobunu i nadu, pa čak i ljubomoru - nazvat ću to jednostavno - Ljubav! Casino, dovraga! I trebalo bi ju zabraniti kao što je kockanje zabranjeno u mnogim državama. Uđeš unutra, unatoč svim upozorenjima, znaš da ćeš otići švorc, ali fućkaj ga, osjećaš se sretnim večeras. Večeras je tvoja večer! Večeras je večer! Sada je trenutak! I nozdrve ti se rašire jer sve unutra miriše na dobitak, i sve baš miriše na sreću. To je zaljubljenost! Na vrhu si vala, na vrhu života još jednom, tako rijetko, i ovaj puta ništa ne može krenuti krivo. Ništa!
A ono šipak!
Rulet se vrti, nama se vrti u glavi. Tu smo i sada - potpuno prisutni, a opet skroz hipnotizirani. Adrenalin na maksimumu. Sve se vrti u oblaku iluzije, a samo oni iskusni sačuvali su novac za taxi kad sve to skupa završi. Da se mo'š kuć' vratit'! Jadna i nikakva, ali barem si svoja na svome. Jer, ako ništa, ipak nisi bila sirotinja pa igrala za siću, nego si bila frajer i sve stavila na jedan broj (kao i svaka normalna budala). I sad kući taksijem, tramvajem ili pješice.
On treba sve više uloga, a ja žetona više nemam. Glupan! Potpuno se krivo vrtio! Izbio je sebi moju pobjedu, pa smo sad gubitnici i on i ja.
A ja ponosno spremam zastavu, onu Republike Nade, kako ju uvijek pažljivo spremaju časni ljudi - trebat će mi opet. Kad steknem hrabrosti. Ili kad zaboravim. Ali, za sada, da ne proričem budućnost na osnovi prošlosti - ladies and gentlemen, Marina has left the casino. Broke. Heartbroken. (Dame i gospodo, Marina je napustila kasino. Bankrotirana. Slomljena srca.)