Čudna sila

Kako sam shvatila da je došlo vrijeme za razvod...

Ponovno sam popustila, išla protiv sebe i unutarnjeg osjećaja koji me prati od trenutka dok sam u zajedničkom stanu početkom godine pakirala kofere. Umislila sam da krivo mislim, da su moji osjećaji samo stvar trenutka i da će se promijeniti. O kako sam se samo prevarila.

 

Večera s Gospodinom nije baš dobro prošla, pa sam cijelo ovo vrijeme, zapravo nadajući se da ću napokon dobiti razlog napisati pozitivniju epizodu iz svog života, čekala... Ali, uludo. Nije se dogodilo.

Kopala sam po našoj prošlosti, lutala kroz naše živote, vagala izrečene riječ, tražila razloge da ostanem, da se potrudim još jače, dam još jednu priliku... Umjesto toga, nakon svih godina došla sam do zida kad moram priznati da više ne možemo uspjeti. I koliko god sam se trudila, i koliko god se trudio i On, ne vidim način da ponovno oživimo Nas. Mi više ne postoji.

Shvatila sam to na toj večeri kojoj sam se toliko radovala, što zbog toga što sam odjenula tu prokletu haljinu koja je otkrila moj ožiljak i osjećaja da sam posebno lijepa, što zbog toga što ću Ga napokon vidjeti. No, umjesto leptirića u trbuhu, osjetila sam nešto zastrašujuće. Osjećaj za koji sam mislila da među nama nije moguć. Prijezir.

 

Umislila sam?

Da odmah bude jasno, nisu krive njegove kurtoazne rečenice kojima mi se na trenutak činilo kao da mi želi reći da sam nebitna, nisu krivi ni njegovi komentari kroz uštogljeni razgovor jer sam u životu s njim već naučila da zna biti priprost. Nije kriv ni loš izbor glazbe voditelja restorana koji mi je, i ne znajući, taktovima Massima pojačao želučanu kiselinu (tome ću nekoliko redaka posvetiti nekom drugom prilikom). Sama sam kriva. Ponovno sam popustila, išla protiv sebe i unutarnjeg osjećaja koji me prati od trenutka dok sam u zajedničkom stanu početkom godine pakirala kofere. Umislila sam da krivo mislim, da su moji osjećaji samo stvar trenutka i da će se promijeniti. O kako sam se samo prevarila.

Onako dotjerana izazvala sam, očekivano, hrpu njegovih komplimenata. Kako je njihov broj rastao, tako je u meni sve više kipjelo. No, umjesto da zaustavim taj cirkus, prihvatim da je ova ideja bila velika greška, pozovem taksi i pobjegnem, sjedam u naš auto, odlazim u stan kojega smo nekada dijelili i završim gola u njegovu krevetu...

Znam što vjerojatno mislite, no ni meni nije jasno zašto sam to napravila. Nije da imam 18 godina pa da ne znam reći kad nešto ne želim. Učinila sam to valjda zato što se očekuje. Ili zato što je do nedavno to bilo potpuno normalno. Ili možda zato što mi ga je bilo žao. Ono, istresao mi je svu tu silu lijepih riječi, pa bi bilo u redu da se na neki način odužim... Odvratno sam se osjećala. Krivo. Prljavo. Loše. Kao izdajica.

Penjući se stepeništem na deseti kat zgrade u kojoj sama živim, pokušala sam ispucati sav bijes, jad i tugu koju sam osjetila tu večer. Kada sam gurnula ključ u ključanicu, suze su se počele kotrljati niz lice. Nemoć koju sam u tom trenutku osjetila spustila se u noge pa sam lagano kliznula niz vrata i ostala tako uplakana sjediti na ulazu do dugo u noć.

 

...

- Ma daj, pa to je samo seks. Nije da vam je prvi. - tješi me prijateljica.

- Ne smije se ponoviti. Nije se smjelo dogoditi. - govorim.

- Petra, mislim da to uzimaš previše srcu. Ti si najbolja osoba koju poznajem i sigurna sam da radiš dramu tamo gdje je nema. Što misliš, da se njemu nije svidjelo? Da se osjeća iskorišteno? Kako da ne! Ženo, uživaj već jednom. Umjesto da se emotivno trošiš na njega, radije se tjelesno troši s onim tvojim zgodnim šefom. Ja bih... - smije mi se bezobraznica.

- Baš ti hvala, samo mi je trebalo da me još i na to podsjetiš. Znaš da je on greška, prefrigani ženskaroš kojeg je bolje izgubit', nego nać'.

- Pusti ti to, ja te nikad nisam vidjela tako ozarenu kao nakon druženja s njim... Nego, ozbiljno sad. Na dobrom si putu da postaneš sretna i da uzmeš od života ono što ti pripada. Nemoj dozvoliti da iz ovakvih situacije izlaziš s osjećajem krivnje. Ti si punoljetna, a bome je i on. Dakle, nitko ga nije ni na što prisilio pa se nemaš zašto osjećati krivo. Prihvati da je to bio samo seks i jasno mu to daj do znanja. - kaže mi.

 

...

Bilo je to davno...

Sjećam se kad sam prvi puta imala osjećaj da nam je došao kraj. Bilo je to davno. Šetali smo glavnim gradskim trgom i ususret nam je prilazio mladi zaljubljeni par. Djevojka je imala predivne kovrče, zbog čega sam prokomentirala da ću početi puštati kosu kako bih i ja jednog dana mogla imati takvu frizuru. Njegov odgovor bio je da mu kovrčave djevojke djeluju prljavo zbog čega mi on nikad ne bi dozvolio da si tako nešto napravim.

- Ma nemoj!? - odgovorila sam tada.

- Ozbiljno! Da to napraviš ili bi se odmah ošišala ili bih to napravio ja. - rekao je zlobno se smijući.

Znala sam da se ne šali, a u grlu mi se steglo. Nakon toga, često su se redale situacije u kojima mi je jasno davao do znanja kako će zapravo biti onako kako on želi i odluči. Od toga što ćemo kuhati, koju majicu ću kupiti u trgovini, kada je najbolje vrijeme da odem s prijateljicama na kavu...

Sa svakom takvom situacijom gorčina je bila sve veća. I na kraju ispada, da je njegov izlet, samo bio posljednji udarac na moj ego, onaj preko kojega, iako s odgodom, ipak nisam mogla prijeći.

E pa, izgleda da ipak nije sve ispalo po njegovu. Ne znam treba li me to veseliti, ali vjerujem kako bih mogla posjetiti svoju frizerku i napraviti te kovrče, uplatiti si krstarenje i napokon se najesti špeka i luka... A onda mogu napokon i podnijeti taj zahtjev za razvod braka. Došlo je to vrijeme. Previše sam vremena živjela njegovim životom, vrijeme je da započnem živjeti svoj.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo