Čudna sila

Kako sam i ja ispala 'glupo žensko'

Nisam više mogla živjeti ovako. Odselila sam i opet upala u Njegovu 'mrežu'…

 

Nova godina, nove odluke - bombardiraju sa svih strana. Hoćeš novine, hoćeš televiziju, ili portale. Svi nešto pišu kako je to savršeni trenutak za nove početke, za okretanje novog poglavlja u vlastitoj knjizi života… Iskreno, uvijek sam preskakala takve tekstove, jer voljela sam svoj život i nisam imala potrebe za nekim novim počecima. No, ove godine, nakon svega, po prvi sam puta pročitala jedan. Pa drugi. A i treći. Jedan po jedan i u meni je ponovno rasla ona jesenja želja da napustim svoju bračnu luku. Razlozi za tako nešto samo su jedan za drugim iskakali na površinu.

 

 

- Čekaj, ništa mi nije jasno. K - k - kako? Pobogu, zašto? - zgroženo me pogledao Gospodin.

- Moram… Jednostavno moram. - izgovorila sam tiho.

- Ali, ne razumijem?! - bio je uporan i u čudu što čuje, jer, naravno, pojma nije imao što se roji u mojoj glavi.

- Kako ne razumiješ. Moram. Treba mi vremena za sebe. Treba mi vremena da razmislim je li ovo život koji želim. Ne znam… Smušena sam. Nesigurna. Moram se maknuti. - odgovarala sam brzo i (očito) nesuvislo pokušavajući sakriti krivnju koju već dugo nosim u sebi. Cijelo vrijeme samo sam čupala snagu da ne izgovorim ono što nije ni trebao, ni smio čuti: 'Čuj, prevarila sam te, pa sam s ljubavnikom ostala trudna. No, ne brini, abortirala sam i sada samo moram malo biti sama da dokučim što ću sa svojim životom.' Iskreno, da me je duže gnjavio pitanjima, u stanju u kakvom sam bila, vjerojatno bi i zvučalo tako banalno. A on to nije zaslužio. Bez obzira na sve - nije.

Ako na išta mogu biti ponosna u posljednje vrijeme tada je to barem činjenica da sam uspjela ne 'puknuti' do kraja i uništiti mu život tim informacijama.

 

 

Od abortusa nije prošlo ni tri tjedna. Još tjedan prije sam se odselila i vratila na posao. Isti dan kasno popodne na službenom me mailu dočekao poziv za sastanak. Povod - predstavljanje novog direktora odjela.

- Dobar dan svima - započela je sada već bivša direktorica - hvala što ste se svi odazvali. Kao što ste, pretpostavljam, mnogi već čuli, odlazim. Htjela sam vam još jednom svima osobno zahvaliti na lijepoj suradnji i poželjeti vam puno uspjeha. Također, nisam željela otići bez da vam predstavim svog nasljednika i objasnim zašto smo se Uprava i ja odlučili za njega… - pokazala Mu je rukom da ustane, a svi oko mene su zapljeskali.

Skamenila sam se. U trenu me oblio hladan znoj. Zacrnilo mi se i onesvijestila sam se.

 

- Hej! Jesi dobro? Hoćeš vode? Evo, uzmi gut, bit će ti bolje… - govorio mi je dobro poznati glas.

Poželjela sam ne otvoriti oči. Ostati u tom trenutku. Iz sjećanja sam prizivala situaciju kada smo na početku naše strastvene veze prvi puta ostali sami. Isti taj parfem osjetila sam i tada, isti taj topli dah 'vrzmao' se i tada oko moga vrata. Jedino, tada Mu ruka nije bila na mome ramenu. Duboko sam izdahnula priželjkujući da nije primijetio o čemu razmišljam…

- Hvala ti. - otvorila sam oči i uzela čašu iz njegove ruke. Otpila sam gut vode i odahnula što nema nikog drugog u sobi.

Zapravo, računala i svjetla u uredu već su bila pogašena. Bili smo sami u uredu direktorice. Pardon, njegovom novom uredu.

- Zar su svi već otišli? Pa koliko sam bila u nesvijesti?

- Petra, zima je, mrak ranije pada i bila si u nesvijesti jako kratko. Rastjerao sam ih i poslao kući ranije jer bi se ugušila koliko ih se skupilo oko tebe. Obećao sam da ću se ja pobrinuti za tebe i odvesti te kući… - i muk - Zapravo, nisam priželjkivao da bude ovako, ali želio sam s tobom nasamo razgovarati, ali ako ne želiš sada… razumjet ću.

- O čemu? Zašto sam se onesvijestila? - pravila sam se glupa.

- Ne. - odbrusi oštro i glasno - Oprosti. Nisam htio biti grub. Htio sam vidjeti u čemu je problem - otpiliš me, otvoriš bolovanje, vratiš se nakon dva tjedna i onda mi se srušiš u uredu. Što se događa?

- Ne znam gdje ti tu vidiš poveznicu? Bila sam bolesna, a u uredu je danas bilo zagušljivo. - rekla sam ustajući prema prozoru.

U polumraku njegova ureda pucao je panoramski pogled na grad. Autoput je bio prepun automobila, a njihova crvena svjetla doimala su se kao lampice na snježnoj rijeci. Odjednom, vidim Njegov odraz iza sebe u staklu. Toplu ruku spustio mi je na bok. Prošli su me trnci… Sklopila sam oči pokušavajući ugasiti želju koju je izazvao njegov dodir. No, nije mi uspjelo. Kao nekad, zavrtio me je u jednom potezu i spustio svoje usne na moje. Čak sam ga pokušala odgurnuti, ali me stisnuo još jače. I to mi je bilo dovoljno.

- Nedostajala si mi. Reci mi da nismo gotovi… - šapnuo mi je na uho. Ignorirala sam ga.

Trenutak poslije ležala sam prsima naslonjena na njegov radni stol dok je prodirao u mene kao da sam mu prva. U životu nisam doživjela brži i intenzivniji vrhunac. No, da ne ostane samo na tome, drugi je trajao puno duže s onim božanstvenim panoramskim pogledom na grad.

Na putu kući prešutjela sam mu da sam se odselila, no svejedno, do dugo u noć pisao mi je poruke od kojih sam mu nekoliko puta poželjela reći da isti tren sjedne u auto i ponovno me izludi… Ali nisam.

Ponavljao se naš seksualni maraton iz dana u dan. I nisam izdržala. Progovorila sam, rekla sam mu da sam odselila od muža. Pritom ni sada nisam gajila iluzije kako ćemo nas dvoje biti ikada nešto više od ljubavnika.

- Čekaj. Pa ti znaš da sam oženjen!? Zar si ga ostavila zbog mene? - bio je šokiran.

Ne vjerujem. Glupačo. Glupačo glupa. Petra, baš si glupa. - redali su se komentari u mojoj glavi.

Navukla sam osmijeh, pogledala ga u oči i pitala: - Ne misliš valjda ozbiljno?

Posramila sam ga, vidjelo se iz aviona, ali još mu nije bilo jasno, pa se izvrtavao kako se nada da nije zbog njega.

- Ne, nije zbog tebe, niti mi je ikada palo na pamet to učiniti zbog tebe. Pa ti me uopće ni ne poznaješ, a, iskreno, ni ja ne poznajem tebe. I uvijek sam mislila kako je i bolje tako. - odbrusila sam.

 

Tu noć nisam ni oka sklopila. Mučilo me kako mu je uopće takva ideja pala na pamet. Da ostavim muža zbog koga - njega? Frajer me doista ne poznaje, niti ja znam išta o njemu, osim kako izgleda bez odjeće. Nikad u životu nisam se osjećala toliko glupo. Pitam se, bih li ja pomislila isto da je on meni rekao da je odselio od žene. I kako god okrenem - ne bih. Koju li on igru igra - pomislila sam.

 

Zazvonio je telefon. Bio je to, nakon punih tjedan dana, po prvi puta Gospodin.

Progutala sam knedlu i javila se…

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo