U zadnje vrijeme laptop mi ima neke čudne trenutke kad je nevjerojatno spor. Pratila sam ga, nema veze ni s čim, sve je normalno i ok, i najednom, iz čista mira, počne vrtjet onaj krug, za poludjet.... Treba mu minuta-dvije dok on napiše što sam ja napisala, pa dok spremi sve to još 5, i tak. I navikla sam se već - kad on zaglupi ja pričekam. A dok čekam, eto, razmišljam.
Želi da ja patim
Gotovo je nevjerojatno kako i laptop želi pažnju, jer kad tako zaglupi, a ja mu odlučim dati vremena pa krenem raditi nešto drugo, on naprosto kao da čeka da ja prestanem raditi to što radim i posvetim svu pažnju Njemu. Kompjutoru. Želi da krepam čekajući. Dok on vrti. Kao da se baš ne želi unormalit dok se ja zabavljam s nečim drugim. Želi da ja patim (dok on vrti), želi da gubim živce, želi mi probiti svaku granicu pristojnog ponašanja. Pomislila sam kako je moj laptop zapravo laptop-sadist i kako se možda potajno družio s mojim dragim jer obojica obožavaju da čekam. Dok oni vrte. Obojica misle da su nezamjenjivi. Obojica su uvjereni kako mi se neće dati prebacivati podatke na novi, uštelavati, naštimavati, sređivati... Obojica su se jako, jako opustili.
A ja jesam lijenčina po tom pitanju. Pomisao na prebacivanje podataka, instalacije novih programa i deinstalacije onih nepotrebnih za mene jest noćna mora i volim to odgoditi do daljnjega, no opet - ono uzbuđenje odlaska u dućan, odabir najljepšeg i najboljeg za najbolju cijenu... ufffff. Ima i to svojih čari! Pa ga upalim, a na njemu nema ništa moje! Ništa! Niti ogrebotina, niti rana, niti naljepnica, niti podataka! Na njemu ništa moje! I sve staro što donesem u naš odnos za njega će biti novo.
To je najbolji ljubavni recycle koji postoji! Sve izlizane fraze, sve izjave ljubavi, sva stara odjeća, sve iznošene super frizure. Sve, baš sve je novo! Sve staro, sve prošlo, sve na što je bivši postao imun, na što je vrtio i vrtio i vrtio beskonačno, izvući ću iz recycle bin-a i bit će opet novo i zadivljujuće. Tako je to - jednom svane kad drugom smrkne.
I trebat će opet godina-dvije novom laptopu dok i taj ne počne šiziti, a trebat će i meni. Taman toliko, godinu-dvije, imam materijala za recycle. Bit će to jedna divna veza, jedan divan spoj. MASHIBA. Bit će to opet jedna predivna ljubavna avantura jer, ruku na srce, nema šanse da moj laptop ikada skuži da ispod stola držim figu.
Neki možda traže karmičke partnere, ali ja još uvijek svoju karmu vežem uz neodoljivu i nepredvidivu nepostojanost. Ne možeš znati, kad ih je toliko na ovome svijetu, naprosto ne možeš znati koji je onaj najbolji. Najjači. Najbrži. Laptop.