Svašta potrpamo pod riječ Ljubav. Možda je kriv jezik, hrvatski jezik koji je, eto, izuzetno siromašan pa kojekakve emocije, želje, potrebe i nagone nazivamo Ljubav. Ahhh, bit će zaista jest toliko velika, Ljubav, da jedino ona i može to sve podnijeti. A što je s nama? Kako mi podnosimo sve što podnese Ljubav?
Od samih početaka kad je jedini osjećaj onaj mamurni, zaneseni, ona želja i napetost, ono ludilo i odsutnost kao da smo opasno začarani nekom čarolijom, pa sve do boli, bijesa, ljubomore i osvete. Kako mi podnosimo cijeli spektar Ljubavi?
Kad uđemo u dublje oktave, fali li nam želja i strast? Kad zaronimo u dubine, fale li nam valovi na površini? I, jednom kad zaronimo, možemo li zaroniti poput podmornice ili je to opet, kako obično i biva, ronjenje na dah? Možemo li i jedno stanje u ovom ludom životu, jednom dosegnuto, zadržati? Ne, bojim se. Bojim se da ronimo na dah. Bojim se da plovimo na dah. Nema opuštanja čak i kad se vjetrovi čine slabašni i mirni.
Krivi fokus
Zapravo, kao i inače, društvo nas tjera da naopako gledamo na sve. Naopako gledanje na stvari je očito hit ovih posljednjih tisućljeće-dva. Kao što često spominjem u svojim tekstovima, razlog ovog naopakog gledanja na stvari je zapravo krivi fokus.
Fokus tvrdoglavo imamo na partneru umjesto na sebi - od toga da razmišljamo na način je li se i koliko naš partner zaljubio u nas umjesto jesmo li ga i koliko zaljubile u sebe. Nismo mi te koje volimo, koje se zaljubljujemo - to ovisi o partneru. Tako je i obrnuto, ne zaljubljuje se partner u nas – mi ga u sebe zaljubljujemo.
Fokus uvijek mora biti okrenut na nas same. Možete to nazvati egoističnim, no JA je jedina ravnoteža u našem životu. To je razvijanje zdravog JA, a ne egoizma. No takav stav traži da ponesemo i veliki dio odgovornosti.
Pa, koliko ste zaljubile svoga partnera u sebe? Koliko jako i koliko dugo? Koliko je on vas zaljubio u sebe? I, naravno, pitamo se onda i mogu li se ove dvije sile u vezi sukobiti? Možemo li biti dovoljno hrabre izazvati ljubav u partneru svakoga dana, sa svime što imamo, i pozitivnim i negativnim? Ili se dajemo na milost i nemilost misleći da će iskorak u neizvjesnost koštati prvenstveno nas same.
Kad bol postane saveznik
Moja Silva, moja najbolja prijateljica, prehodala je dugačak put do ovoga. Dugačak i bolan put. Upoznala je svaki kutak te planete zvane Bol, ali BOL, bez obzira koliko teška bila, postala je poznata, pa je stoga postala i saveznik.
Ovakvi nezdravi savezi unutar nas samih možda zvuče suludo, ali sklapamo ih na dnevnoj bazi, svaka od nas.
Od straha, nekog neimenovanog, nedefiniranog straha da ćemo ostati bez tog nekog Njega, da ćemo ostati same, da ćemo postati nepoželjne ili da će svatko na svijetu imati nekog svog osim nas (ma koliko ova misao graničila s ludim); od straha gubimo osjećaj za izazov, za život, za ljubav.
Koji paradoks
Pa umjesto da gradimo sebe, da tajimo sebe, da sebe uvijek jednim dijelom ostavljamo nedodirljive i neistražive za njih, mi gradimo njih postajući im nasmrt dosadne. Sjeti me to na onu slavnu izjavu Marilyn Monroe da je bolje biti apsolutno smiješna, nego apsolutno dosadna. I tako ih izgubimo, ako smo ih uopće imale, radi straha da ćemo ih izgubiti. Paradoksalno, zar ne?
Silva je svoju lekciju naučila, oduzela mu se gotovo skroz, tek toliko je ostala koliko je njoj samoj trebalo da ga ima pored sebe. Okrenula je fokus na sebe, na ono što njoj treba i ono što njoj ne treba. Jer, moramo zapamtiti, utisnuti duboko u svoje misli: ako ga želite, zaljubite ga u sebe - sa svime što imate. S vrlinama, s manama, s poezijom i psovkama. S onime što jeste - sa stvarnom JA. Zaljubite ga u sebe s onim što imate kao i s onim što nemate. Tada, polako, gotovo recipročno, dozvolite i obrnuto - neka i On vas zaljubi u sebe. Ne prije! I predajte se potpuno, skupa s figom u džepu.