Čudne smo mi žene. Ako nas pokušam podijeliti u neke kategorije, na neke opće tipove, vjerojatno bih završila s toliko kategorija koliko nas ukupno ima - svaka je na svoju ruku. No, ako ipak malo defokusiram ovu pojedinačnu razdiobu, ipak nas se može svrstati u 'ovakve“ i 'onakve'.
Prije par dana gledala sam dokumentarnu seriju o šest supruga Henrika VIII. Taj renesansni karizmatični engleski kralj zaista je kroz svoje supruge prikazao najrazličitije tipove žena. Od pobožne, preko fatalne, pa dosadne, od ambiciozne, pa nevjerne do mudre. No, ono što je mene najviše zaintrigiralo jest kako se od ukupno dvije epizode gotovo jedna cijela posvetila fatalnoj Anne Boleyn.
Fatalne žene
Dakle, jedna epizoda za nju, a druga za sve ostale. Zašto? Zato što mu nije dala ono što je on najviše želio dok nije dobila ono što je ona najviše željela. No, s druge strane, možda se u njegovom životu baš u tom trenutku otvorio procjep za fatalnu ljubav? Možda je ipak trenutak bio pravi i tada te stvari ne ovise o osobi već o trenutku, a možda se zaista radi o pravoj osobi - jer možda bi neka druga u to pravo vrijeme krivim postupcima trpjela stravične posljedice. Nikada neću znati radi li se o pravom trenutku ili pravoj osobi.
Kao i svaka fatalna veza, kao i svaka fatalna žena, sve fatalne ljubavi ili, kako ih volimo zvati - velike ljubavi fatalno i završe.
O njima se snimaju filmovi, radi njih se raspadaju brakovi, obitelji, nasljedstva, pa čak i carstva, zbog njih se gorjelo na lomači.... Da, fatalne ljubavi koje se uvijek povezuju s fatalnim ženama (jesmo li ikada čuli da postoji fatalni muškarac?) donekle su i formirale ovaj svijet kakav nam je sada.
No, druga strana te sjajne medalje jest da netko uvijek na neki način ostane bez glave - prvo je bez glave ostao kralj Henrik VIII, a na kraju Anne, i to doslovno.
Nakon te fatalne i inteligentne Anne, Henrik se oženio za Jane Seymour koja je bila doslovno sve što Anne nije bila. Kraljica Jane nije u sebi imala fatalnog, ali gotovo ništa; bila je mirna, mudra, ponizna i brižna, a još mu je rodila i prvog sina - prijestolonasljednika. Ili je došla u krivom trenutku za biti fatalna. No, povijest znamo, zato neću pisati o činjenicama, već o ironiji života. Dakle, poviješću procijenjena kao 'dosadna' ona je očito bila utočište nakon višegodišnjih emocionalnih oluja kroz koja je kralj Henrik VIII prošao.
Istina, da nije umrla ubrzo nakon poroda, pitanje je kakva bi ružna sudbina i dosadnu Jane zadesila. Znači, dosadne ljubavi, koje opet povezujemo s dosadnim ženama možda mogu usporediti s lijepim brodom koji nikada nije isplovio iz luke. Dosadne ljubavi možda isto sudjeluju u formiranju ovoga svijeta, no na drugačije načine, ostajući sa strane da ne ometaju muška osvajanja. Možemo li i to smatrati faktorom koji formira svijet ili ga naprosto samo pušta da se formira sam - ne znam, ali nikako nije zabavno. O takvim se ljubavima ne snimaju filmovi, radi takvih se žena ne rastaješ, radi takvih se žena ne ponašaš mahnito i ne prelaziš granicu, one nisu gorjele na lomačama niti su im glave bile odrubljene - njihove glave vjerojatno i nisu bile od prevelike važnosti.
One nisu ostavile svoj potpis na pergamentu vremena, no, kako bi sudbina ipak ostavila svoj (a potpis joj je: Ironija) kralj Henrik VIII na samrti je imao samo želju da ga pokopaju je baš uz tu Jane Seymour. Anne mu vjerojatno niti u grobu ne bi dala mira.
Cijenimo li više ljubav ili istinu?
Ove ostale pametne ili blesave neću niti spominjati jer nakon Anne i Jane u tom čovjeku više nije ostao niti jedan milimetar neispisanog prostora. Stoga su se sve ostale, ma kako fatalne ili dosadne mogle biti, mogle slikat' s ostavljanjem traga na ovoj prevažnoj ljubavnoj i državnoj povijesti.
Na koncu, sve to ovisi o nama samima. Sve ovisi o našoj naravi - jesmo li Anne Boleyn ili Jane Seymour? Može li muškarac imati više ljubavi od ove dvije? Jednu fatalnu, a drugu sigurnu (ne nužno tim redoslijedom)? I može li, ako je imao obje, ostati mjesta u njemu za išta drugo do li za bezvezne, nepametne i irelevantne.
Koliko nas formira narav, a koliko nas formiraju okolnosti i najviše od svega - tajming? Možemo li nekome biti dosadni, a nekome fatalni? Ili smo naprosto ili dosadni ili fatalni?
Jesmo li lađe koje su stvorene za sigurnost luke ili za opasnu čaroliju pučine? I koja nam je uopće svrha? Kaže Paolo Coelho: 'Brod je siguran u luci, ali to nije svrha broda.' Jesmo li spremni iščupati korijenje i suočiti se s neizvjesnošću? Cijenimo li više ljubav ili istinu?
Jesmo li žene koje se neće bojati staviti muškarca na test, ili smo žene koje će pristati na sve samo da je on tu pored nas? Što biste vi prije rekle: 'Trebam te, ostani' ili 'Ne trebam te, ostani'?
Ja znam za sebe. Zapravo, ja od sebe ne mogu pobjeći. Kakav god bio taj moj brod, oštećen ili sjajan, dignutih jedara ili slomljenog jarbola, ja sam mu kapetan. Ja sam kapetan broda svog čak i onda kad tonem, kad spuštam srce na pol koplja i besciljno plutam ili osvajam nove daljine. Ja sam kapetan broda svog. A svakom kapetanu je njegov brod važniji od njegove vlastite glave - bila ona fatalna ili dosadna.