Republika Nada

Ako je sve postalo loše i nepopravljivo, zašto ostajemo?

Pitanje je volimo li se više kao prije. Sviđamo li se još uvijek jedno drugom ili samo tvrdoglavo pokušavamo dokazati da jedan drugoga možemo slomiti baš tamo gdje smo otpočetka, jedno na drugom, nacrtali oznaku loma...

 

Od svih silnih svađa s mojim dragim niti ovoga puta ne znam radi čega smo se konkretno posvađali. Iz vatre koja uvijek gori, jedna od stotina iskrica otisne se i zapali svoj plamen. Meni je to svađa, a njemu prekid. I dok sve to, skupljeno u hrpu, nužno vodi kraju, mi se vješto pravimo da ne vidimo što vidimo, da ne čujemo što čujemo i da možemo što ne možemo.

A pitanje je volimo li se više kao prije. Sviđamo li se još uvijek jedno drugom ili samo tvrdoglavo pokušavamo dokazati da jedan drugoga možemo slomiti baš tamo gdje smo otpočetka, jedno na drugom, nacrtali oznaku loma.

On je bio prečvrst, a ja previše elastična pa su nam lomovi izostali. Pitanje je zašto pišem o njemu ako mi nije stalo? I zašto sada na tom mjestu, koje je bilo predviđeno za lom, stoji zastava Republike Nade?

Stoga postavljam pitanje sebi samoj: ako je sve postalo loše, zašto ne odlazimo?

 

Koga ja to sanjam?

Sanjam ga, eto, već tri noći zaredom, svaki san je gotovo isti. Sanjam ga, tijelom i licem istim kakav jest. Sanjam ljubav kakva je bila prije, sanjam i sjene i sumnje koje su nas pojele, no one nemaju gotovo nikakvu snagu. Sanjam da sam sretna s njim. I tek jutros, kad sam Silvi pričala taj san, shvatim da ja jesam sanjala njegovo tijelo i lice, ali to nije bio on.

Ja sam sanjala muškarca kakvog želim: snažnog, moćnog i dovoljno zrelog da ne pada na moje trikove. Sanjala sam muškarca kakvog želim. Sanjala sam da sam sretna.
Ah, kvragu i ja i moja beskrajna pitanja! Kao malo dijete kad postavi pitanje na čiji odgovor ima opet pitanje "A zašto?" koje može ponavljati dok ne dođemo do diobe atoma ili kvantne fizike.

No, ja sam daleko od kvantne fizike, zaglavila sam na pitanjima srca i jednoj zastavi Republike Nade što ju je pitaj-Boga-tko tamo zabio vjerojatno posve slučajno. I eno je tamo, vijori, zastava Republike Nade, a nasred zastave grb glupih i ludih; grb svih budala svijeta. Poziva na pobunu!

 

Naprosto ostajemo... Zašto?

Čini mi se da ljubav nije baš pametna stvar.
Srce nam se u grudima raspadne i sastavi previše puta, a mi tražimo odgovore na pitanja koja još nismo niti zamislili, niti izustili. Eto, to je ljubav. Čudo! Jednom si nogom uvijek na odlasku, ali nađeš se da ostaješ - još sat, još dan, još dva i tako već životima. Jer kad ljubav boli želimo otići, preteška je, ali ipak ostajemo, uvijek ostajemo. Naprosto ostajemo.

 

Ti okrećeš glavu, misliš da me nema.
Misliš da ne marim; da mi nije stalo
Ti ne vidiš tu rupu, crna je i nijema.
Padam, dragi, malo po malo.

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo