Budimo svi na sekundu iskreni prema sebi. Za većinu nas socijalizacija i upoznavanje novih ljudi je vrlo zabavna. Poneko novo prijateljstvo, tu i tamo neki neobavezan dejt, ali i naravno ulazak u novu vezu, jer ruku na srce svi mi želimo nekog. Želimo biti voljeni i želimo voljeti.
Sve se vrti oko ljubavi i seksa
Ali… svemir upoznavanja, flertanja, izlazaka i cijelog tog crvenog cirkusa, konstantno se mijenja, jer i mi kao vrsta se mijenjamo. Naše bazične potrebe su iste, ali nisu nužno prihvatljive svima pod svaku cijenu.
Svakodnevno smišljamo nova pravila i nove načine takozvanog udvaranja, nove ulete i nove, bit ću iskrena - odjebe. Većina nas se lako zapali, ali i još brže ohladi, jer s vremenom svi smo mi postali izbirljivi, ili smo možda odlučili ne pristajati na manje od onog 'normalnog' - što god to značilo?
Ali ja sam žena i u redu je da pričam iz ženske perspektive i da priznam, iskreno, da sam došla u životnu fazu kad ću radije biti solo nego u vezi s bilo kime, samo da mogu frendicama na kavi reći da sam u vezi. Većina žena koje znam i dalje trpe kretene jer društvo od njih naravno očekuje da budu sparene i situirane.
Ali koje je to društvo pitam se? I zašto si žene dozvoljavaju da tuđa stajališta uvjetuju njihovu osobnu sreću, tj. u ovom slučaju - nesreću?
Koga to trebaš impresionirati?
Svaka od nas naravno ima barem jednu tetku i rodicu koja stalno zabada nos u privatne stvari. To je ona likuša koja pokušava saznati koliko zarađuješ i s kime se viđaš, ispituje tvoju mamu o svemu što je se tiče i ne tiče i često ti pametuje oko toga kako trebaš spremati stan, u koji ona nepozvana bane svako malo i ostane satima.
Uvijek pronađe barem jedno zrno prašine u najmračnijem kutu sobe, od kojeg je i sunce odustalo i uvijek, ali uvijek ti mora reći da tvoji moderni, feministički stavovi nisu zdravi. A njeni seoski aka tračerski jesu?
I vraćamo se na početak priče, u samu srž društveno davno prihvaćenog stajališta da žena ne može živjeti sama, da joj je potreban muškarac jer ona sama neće moći nacijepati drva, zaraditi dovoljno novca, othraniti i školovati djecu, a ni ostati normalna.
Nije li to cinično i zapravo totalno apsurdno, s obzirom na to da mislim da svaka osoba, neovisno o spolu može i treba biti sposobna samostalno brinuti o sebi? Dolazimo do točke u kojoj svaka osoba treba moći sama sebi ispeći jaje i napraviti salatu da ne umre od gladi, biti sposobna zaraditi minimalnu svotu novca koja će joj omogućiti da se prehrani, zimi grije, da se obuče i da može ponekad na kavu ili pivu, jer čovjeku kao socijalnom biću je druženje neophodno.
Nismo li kao vrsta davno zaključili da svatko može sve, ako u to vjeruje i dovoljno se trudi, ali isto tako da i ne može ništa, uz sav potencijal, ako jednostavno ne vjeruje u sebe ili mu se da prostite - ne da.
Zbog čega onda žena ne može funkcionirati sama i zbog čega bi trebala biti u lošoj vezi u kojoj se osjeća malo i jadno, samo da bi ispunila nečije tuđe, zaostale norme?
Zašto ostajete u lošoj vezi?
Treba li trpjeti osobu s kojom se ne može osjećati svoja, s kojom ne može pronaći zajednički jezik, s kojom nema ni približno istih životnih želja i s kojom na kraju kad podvuče crtu niti je zadovoljna, niti zadovoljena, a bome ni kompatibilna, samo da bi pred očima drugih bila 'normalna' i da bi eventualno stvorila pomladak koji će odrastati u toj 'blaženoj' sredini?
Moj je odgovor - NE.
Svatko ima najveću obavezu prema sebi. I ako to tvoje ja, najviše radosti osjeća u svojoj slobodi, pa koliko god ona bila društveno neprihvatljiva, onda u toj slobodi i ostani. Ako pak s druge strane 'sreću' pronalaziš u tapšanjima jednako nesretnih i živiš za njihovu pohvalu, onda ostani nesretno sparena.
Kako god okreneš, to je tvoj život i tvoja stvar.