Priča Danijela Katića iz Osijeka

Život s novim srcem: 'Danas sam drugi čovjek - pričam glasnije, kuham, volim mačke, ali više baš i ne pišem lijepo...'

Vozio je bicikl svakoga dana 18 kilometara, nije imao nikakvih tegoba, a onda se dogodio šok - morao je na transplantaciju srca. Danas ovaj 40-godišnjak uživa u novom životu.

 

Piše: Nikola Patković

Danijel Katić danas ima 40 godina, a u posljednjih šest i pol u njegovu tijelu kuca srce drugog čovjeka. Tragična smrt jednog mladića u siječnju 2011. godine omogućila je Danijelu da se i dalje raduje svakom novom danu. Omogućila mu je da živi. Sve je u životu ovog Osječanina do prosinca 2010. bilo kako treba. Imao je posao na koji je svakoga dana išao biciklom. Dnevno je prelazio 18 kilometara. Nikada nije imao nikakvih tegoba, osim što je svakoga dana morao poslije posla odspavati. Njegovoj supruzi Mirjani Lukić Katić to je nerijetko išlo na živce. Nije joj bilo jasno da baš svako popodne mora spavati. Kasnije se pokazalo zašto je to Danijelu bilo potrebno. U prosincu 2010. na redovitom sistematskom pregledu otkriveni su mu određeni srčani problemi, ali tegobe nisu bile specificirane. Dobio je terapiju, a onda je u svibnju 2011. iznenada završio u bolnici.

 

Nisam to mogao pojmiti

- Sve je počelo s jakim kašljem u petak 20. svibnja 2011. i nije prestajalo cijeli vikend. Supruga me u nedjelju poslijepodne natjerala da odem u dežurnu ambulantu, gdje sam dobio lijek protiv kašlja. No, tu noć nisam mogao spavati koliko me gušilo. Ujutro sam otišao na posao, ali kašalj nije prestajao pa sam opet na inzistiranje svoje supruge otišao s posla ravno na hitnu, a zatim u bolnicu, gdje su me htjeli zadržati, no ja sam to odbio. Bio sam baš tvrdoglav, ali, srećom, supruga je uvijek imala jake argumente da me uvjeri u ono što mi zapravo treba pa sam se ipak vratio u bolnicu - priča nam Danijel pogledavajući svoju suprugu, koja mu je bila i ostala najveća podrška i oslonac.

- Taj su dan iz njega istekle četiri litre vode i pitanje je koliko bi još živio da nije došao. Uglavnom, meni su te večeri rekli da će Danijel morati na transplantaciju srca. Mislila sam da sam u nekom filmu. Kako tako odjednom? Pitanja su se množila. Zašto je zimus vraćen na radno mjesto na kojem je radio teži fizički posao, kako se to nije ranije otkrilo... Nisam mu to mogla odmah reći, nego tek nakon nekoliko dana - uključuje se u priču Danijelova supruga.

- Nisam to mogao pojmiti. Šok i nevjerica. Tako sam se osjećao kada sam doznao - opisao je Danijel stanje u kojem se našao kada je doznao što mu slijedi. Imao je 33 godine i bilo mu je neshvatljivo da je situacija baš tako delikatna. Potražili su i drugo mišljenje, ali i ono je bilo isto. Sve to ostavilo je traga i Danijel je mjesec dana poslije doživio lakši moždani udar. Stanje mu je bilo takvo da transplantacija nije bila hitna, ali oni su to ipak željeli ubrzati pa je iz Osijeka prebačen u Zagreb, gdje je dobio terapiju i vraćen je kući.

 

Pogoršanje i temperatura

- Rekli su nam da mogu još neko vrijeme živjeti sa svojim organom jer sam mlad i dobro kompenziram umor. U listopadu smo otišli na kontrolu i pokazalo se da imam ventrikularnu tahikardiju, što dovodi do srčanog aresta, pa sam morao ići na ugradnju kardiovertera. Tada mi je učinjena i predtransplantacijska obrada - prisjetio se Danijel.

No, odjednom je došlo do naglog pogoršanja stanja i visoke temperature, 41 stupanj. Doslovno je, kaže, odskakivao od kreveta. Morali su ga držati da ne padne.

- Odmah je prebačen na intenzivnu. Izgledalo je kao da umire, a tko zna, možda je i mogao umrijeti. Ni danas ne znamo što je bilo uzrok te temperature, ali odmah je završio na hitnoj listi, a da to nismo ni znali - dodala je Mirjana. Kada se stanje smirilo, vratili su se u Osijek, a njemu je bilo sve lošije. Nije mogao jesti niti u miru sjediti. Hodao je i plakao, suze su tekle same od sebe.

- Prije je znao pojesti tri pizze, a sada ni topli sendvič. Pokazalo se na kraju da srce nije imalo dovoljno snage pumpati krv u želudac i nije mogao primati hranu. Počeo je fizički propadati, a ja mu nisam mogla nikako pomoći pa smo potražili pomoć psihijatra i to je donijelo rezultat. Nekako smo pregurali do siječnja - ispričala je Mirjana.

I onda se dogodio sudbonosni poziv. Bilo je to u četvrtak 12. siječnja 2012. u 14.26 sati. Iz Zagreba su im javili da imaju srce za Danijela i da moraju odlučiti žele li ga.

- Nije to laka odluka, jer u tom trenutku si živ, a već sutra ne moraš biti. Sjeli smo, porazgovarali o svemu i odlučili pristati. Konačno, druge mogućnosti nije ni bilo - kazao je Danijel. Na brzinu su pozvali roditelje i prijatelje, koji su se došli pozdraviti s njima.

Snimila: Emica Elveđi/Hanza Media

 

Na smjenu smo se molili, plakali...

- Sjedili smo ovdje, otplakali svoje, sjeli u vozilo hitne pomoći i krenuli u Zagreb. Putuješ i razmišljaš o tome kako je netko umro i kako ćeš ti sada dobiti njegovo srce da bi mogao živjeti. Često govorim 'mi', jer iako je moj muž bio na transplantaciji, to je i na meni ostavilo puno promjena i stresova, nadanja, iščekivanja, sreće... jako me promijenilo kao osobu. To je nešto što utječe na cijelu obitelj, zapravo tvoje srce prestaje raditi od straha. Na smjenu smo se molili, plakali, molili za obitelj koja je izgubila nekoga svog, da Danijel preživi, ako umre, ja nemam nikoga svoga... - otvorila se Mirjana govoreći o tim teškim trenucima.

Danijel je u salu ušao oko 23 sata, a transplantacija je obavljena u prvim satima petka 13. siječnja 2012. Srce je bilo od mladog donora čija je obitelj donirala više njegovih organa.

I Danijel je u banku zalistaka donirao svoje mitralne zaliske jer su bili dobri.

- Došao sam tamo da mi to naprave i to je to. Legao sam na krevet i isključio se iz svega. Da sam razmišljao o posljedicama, ne bih to izdržao. Pustio sam da ide svojim tokom - opisao nam je Danijel trenutke koje je proživljavao prije operacije. Rečeno im je da postoji mogućnost otkazivanja svih organskih sustava, moždanog udara..., ali Danijel i Mirjana veliki su vjernici, bili su pozitivni i vjerovali da će sve biti u redu. I bilo je. Nakon transplantacije doznali su da mu je srce otkazalo zbog prehodane mononukleoze, za koju nitko ne zna kada se dogodila. Kada su ga otvorili, srce mu je bilo veličine tri muške šake, a trebalo bi biti poput jedne. Nije im bilo jasno kako uopće ima tlak.

- Zaključila sam da bi Danijel možda dva dana poslije bio mrtav. To je bio doslovno spas u zadnji čas - istaknula je Mirjana i dodala kako su neizmjerno zahvalni liječnicima i medicinskom osoblju koji se i sada brinu o Danijelu.

Danas su sretni, kažu da im se život promijenio nabolje, da je njihova ljubav i povezanost još jača nego prije. Neizmjerno su zahvalni obitelji koja je donirala organe svoga sina jer, kažu, od toga nema plemenitijeg čina i svaki put za blagdan Svih svetih te na dan smrti tog mladića upale svijeću za njegovu dušu. Prvi samostalni korak Danijel je učinio 17. siječnja.

- Bili su to slabašni koraci, kao da učite hodati, ali za mene veličanstveni. U sobi je bila jedna žena koja je umirala. Ja sam plakala jer netko moj nastavlja živjeti, a njezina obitelj jer netko njihov odlazi - prisjetila se Mirjana.

 

Novo srce ga je promijenilo

Danijel je danas u invalidskoj mirovini. Ne smije raditi teže fizičke poslove, ali zato odlično kuha mahune i sataraš, dok ranije u kuhinju nije ni ulazio.

- Dobro sam, samo mi je dosadno i imam problema s koncentracijom. Više ne mogu uzeti knjigu i pročitati je. U početku smo se jako pazili viroza i drugih zaraznih bolesti, pa i sada to činimo, ali ne tako strogo. Svaki put 13. siječnja napravimo tortu i više slavimo taj drugi rođendan nego moj pravi. Transplantacija nam je oboma spasila život - kaže Danijel, koji redovito ide na kontrole krvne slike.

No, kaže nam Mirjana, promijenio je ponašanje.

- To ide u prilog nekim istraživanjima koja su htjela pokazati da i srce pamti. Danijel nije ista osoba. Potpuno se drugačije smije, zijeva, tako glasno priča da me nekada bole uši. Prije je sporije vozio. Postao je emotivniji. Rukopis mu je potpuno drugačiji. Prije je pisao lijepo, a sada škraba. Nekada se ponaša kao dijete, jako je zavolio mačke, puno više nego prije, a to nam je jako važno jer ih imamo četiri - nasmijala nas je na kraju Mirjana.

 

300 transplantacija

U Hrvatskoj je tijekom proteklih 30 godina, koliko je prošlo od prvog presađivanja srca, obavljeno čak 300 transplantacija srca. Po tome smo danas vodeći u svijetu.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo