Pandemija i mentalno zdravlje

Stručnjaci upozoravaju: U idućim mjesecima mogla bi porasti pojavnost depresije, anksioznosti, agorafobije...

Jeste li i vi „zumorni”? Dosta nam je ekrana, želimo susrete uživo, ali ih se i bojimo

 

 

Pandemija bolesti COVID-19 i karantena pod kojom su bili (ili jesu) cijeli gradovi, pokrajine i države neizbježno ostavljaju traga i na mentalnom zdravlju pojedinaca i zajednice. Svatko se s dosad nedoživljenom situacijom - nesigurnošću, neizvjesnošću, strahom od obolijevanja od nepoznate bolesti i društvenim distanciranjem - nosi kako zna i može, a vjerojatno ćemo još dugo nakon što pandemija završi osjećati njezine posljedice, ne samo ekonomske, nego i psihičke.


Kod nekih ljudi može se razviti PTSP

PTSP, posttraumatski stresni poremećaj, najčešće se povezuje s ratnim veteranima, ali može ga pokrenuti svaka velika trauma i stresni događaj u kojem osjećamo da nam je život ugrožen: seksualni napad, prirodna katastrofa, teroristički napad,teška prometna nesreća, pucnjava, pa i pandemija.

Koronavirusna pandemija osobito je traumatično iskustvo iz više razloga, kaže Amelia Aldao, psihologinja iz New Yorka, specijalizirana za problem anksioznosti: „Strah od obolijevanja, posebno u teže pogođenim područjima, i ekonomski utjecaj osjetili su gotovo svi. A mjere društvenog distanciranja mogu dubinski promijeniti nečije mentalno zdravlje, jer uz njih se javlja žalost zbog toga što su se naši društveni životi toliko promijenili i što će se nastaviti mijenjati. Dodatni, posebno traumatizirajući element je neizvjesnost: ne znamo kada će se grad otvoriti, kada ćemo opet na posao, a djeca u školu, kada ćemo moći putovati, hoće li se bolest vratiti... Tako velika nesigurnost gorivo je za našu anksioznost i podiže nam razinu stresa. Takva situacija lako uzrokuje traumu”, tumači Aldao.

Zabrinutost postoji i zbog mogućih simptoma sličnih PTSP-u kod ljudi koji su dugo bili izolirani kod kuće, kaže psihologinja Elyssa Barbash. „Kad razgovaram s klijentima o budućnosti, mnogi su neodlučni oko povratka na radna mjesta, čak i ako je tamo moguće poštovati preporuke o društvenoj distanci. Primjetno su pojačano zabrinuti i tjeskobni zbog mikroba i onečišćenja, strahuju od nepoznatog i tužni su zbog toga što moraju mijenjati životni stil, što ne mogu biti bezbrižni kao prije”, kaže Barbash.

 

Njezin kolega Andy Schwehm primijetio je da je ova kriza u velikom broju slučajeva više poljuljala osobe koje ranije u životu nisu iskusile velike nevolje i traumu, dok se oni koje život nije mazio s njom nose „neobično dobro”.


Više tjeskobe i straha od izlazaka

Sve veći broj ljudi u svijetu brine se zbog zdravlja, ali i zbog povratka u javnost. Kod nekih bi se zbog toga tjeskoba mogla razviti u agorafobiju, strah od otvorenih prostora. Ljudi s tim anksioznim poremećajem osjećaju duboki strah od napuštanja svog doma ili nekog drugog prostora u kojem se osjećaju sigurno, a izlazak im može izazvati paniku ili osjećaj bespomoćnosti, neugode i uhvaćenosti u zamku.

Toliko smo dugo bili u kućama tijekom pandemije, što zbog odredbi ili preporuka vlasti, što zbog osjećaja sigurnosti, pa je vrlo vjerojatno da će se kod mnogih pojaviti barem simptomi agorafobije, ako ne baš fobija u punom obliku, smatra Elyssa Barbash: „Mnogi su se prilagodili dugim boravcima kod kuće i ugodi koju to donosi, uz vjerovanje da su u svojim domovima, gdje imaju kontrolu nad okolinom, definitivno sigurni, što je u velikoj mjeri i točno. No, naravno, na duge pruge to nije niti realan niti zadovoljavajući način življenja”.


Depresija i „zumor”

Društveno distanciranje može dovesti do opadanja i percipirane društvene podrške (one za koju vjerujemo da je primamo od prijatelja i obitelji) i primljene društvene podrške (mjerljive društvene podrške koju doista dobivamo), navodi Sarah Lowe, psihologinja s Yale's School of Public Health. „Nedostatak društvene podrške može podići rizik za različite mentalne teškoće, uključujući depresiju. Iako su ljudi povezani virtualno, to ne može dovoljno dobro zamijeniti redovnu podršku od različitih članova nečije društvene mreže - osim obitelj i prijatelja, to su i kolege, susjedi, trgovci, konobari...”, kaže Lowe.

Vidjeti se s prijateljima i obitelji preko ekrana može biti kao melem na ranu, ali to jednostavno nije isto kao susret uživo. Slaba društvena potpora povezana je s depresivnošću, a usamljenost povećava rizik od depresije, samoubojstva, alkoholizma i kardiovaskularnih bolesti, navodi Lowe. S druge strane, puno ljudi osjeća umor od ekrana, postali su, kako kaže nova hrvatska riječ - zumorni - a to smanjuje motiviranost za nastavak virtualnih kontakata, što može pojačati problem osjećaja usamljenosti.


Djeca sve ovo proživljavaju

PsihologAndy Schwehm najzabrinutiji je zbog utjecaja krize na djecu. „Najmlađi proživljavaju mnogo toga: neredovito i neobično školovanje, društveno izoliranje, a neki i nasilje u obitelji te nezadovoljavajuću prehranu. Situacije koje nose golemi stres mogu snažno utjecati na djecu u njihovim formativnim godinama”, kaže Schwehm. Povećana stopa depresivnosti i problema u ponašanju mogla bi se dogoditi posebno među djecom čiji su roditelji zdravstveni radnici, policajci, prodavači...


Fokusirajte se na dobro

Moguće posljedice COVID-19 na mentalno zdravlje trajat će mnogo dulje od pandemije. Zato svaka vlada mora osigurati ekonomske, društvene i zdravstvene uvjete da zaštiti svoje građane, posebno one najslabije, a na osobnoj razini svatko bi se trebao pozabaviti svojim brigama prije nego što prerastu u nešto veće.

Primjerice, kada vas brine kako bi idući mjeseci mogli izgledati, možete se fokusirati na najbližu budućnost - tjedan ili vikend koje možete praktično isplanirati te na onu udaljeniju budućnost, nakon što korona bude iza nas, savjetuje Amelia Aldao: „To bi značilo razmisliti o tome što biste željeli učiniti s karijerom u iduće tri godine ili o tome kakvu biste dugoročnu ljubavnu vezu htjeli imati”.

 

Fokusiranjem na nešto što je daleko od neposredne i nesigurne budućnosti, snizit ćete svoju općenitu nesigurnost. Aldao predlaže i stvaranje novih navika i rutina u novim uvjetima, tako će nam životi biti predvidljiviji, bit će manje neizvjesnosti, a time i manje tjeskobnosti.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo