Nije dobra tehnika dojenja (kaže doktorica na odjelu neonatologije), bradavice su prevelike pa bebi to smeta (kaže patronažna), nema dovoljno mlijeka (kaže pedijatrica)... sve su to bile teze o problemu zašto moje dijete odbija dojenje.
A odgovor je zapravo bio vrlo jednostavan: svidjela mu se bočica, koju su preporučili jednom dnevno upravo u bolnici koja inače potiče dojenje, i to zato što je u prva tri dana izgubio malo više od porođajne težine nego što je trebao.
I, naravno, nema te dojke ni tehnike dojenja pomoću koje će mlijeko teći tako brzo i lako kao iz bočice. No, to nisam znala kad sam mjesecima proganjala svoje dijete pokušavajući ga dojiti dok je on vrištao za bočicom. A čini se da nisu znali ni ostali, iako su svi imali nešto reći o tome. No, to je bio tek početak. Poslije sam otkrila da se savjeti i preporuke pedijatara dosta razlikuju, kao da svatko od njih ima svoje izvore informacija na temelju kojih određuju što i kako treba raditi s bebama.
Jedna jedno, druga drugo...
Prema našoj pedijatrici, bebu od šest mjeseci treba obavezno mazati kremom za sunčanje, prema pedijatrici susjedova djeteta dijete se do navršenih godinu dana ne smije mazati nikakvim kremama za zaštitu od sunca. Naša je pedijatrica rekla da od šestog mjeseca možemo uvoditi meso, i to bilo koju vrstu mesa osim svinjetine, koja je dopuštena tek kada dijete navrši jednu godinu.
No, susjedova pedijatrica misli drugačije: kad se uvodi meso, to treba biti isključivo zečetina, potom slijedi piletina, i to samo bijelo meso. Mi smo dobili strogo upozorenje da čim beba prvi put stane na noge, odmah moramo trčati kupiti cipelice jer treba zaštititi zglobove. Kopajući malo po internetu, jer sam odlučila sve provjeravati, otkrila sam kako većina ortopeda smatra da cipelice treba kupiti tek kad dijete počne stabilno stajati na nožicama.
Fleksibilne smjernice i još fleksibilniji pristupi
Zbunjena tako različitim preporukama, pitala sam pedijatricu dr. Giovanu Armano kako je moguće da svaki pedijatar ima svoju filozofiju te postoje li uopće ujednačene smjernice, barem oko nekih najvažnijih stvari, kojih bi se svi trebali pridržavati, na što mi je ona odgovorila da postoje, ali da se i terapija u određenim bolestima razlikuje od pedijatra do pedijatra pa je tako moguće i da su pristupi nešto različitiji.
- Vrlo je važno pratiti i poznavati svaku bebu te pokušati za svakoga prilagoditi naputke i individualno savjetovati ovisno o problemu - kaže dr. Armano i naglašava da su smjernice u znanosti također podložne promjenama.
Kako mi je dijete raslo, tako sam postajala sve zbunjenija oprečnim preporukama. Je li se to događalo i vama?
- Dobro je prihvaćati nove smjernice i raditi prema njima, ali treba biti kritičan i fleksibilan (za što postoji neko znanje i iskustvo) pa te smjernice primijeniti u praksi na najbolji način za što kvalitetniji razvoj svake bebe posebno - objasnila mi je dr. Armano, no meni se te razlike i dalje čine prevelike.
Nije mi jasno...
Nije mi jasno zašto od dvije bebe iste dobi, obje zdrave i bez alergijskih reakcija, jedna smije jesti samo zečetinu, a druga sve vrste mesa osim svinjetine? Zašto je za jednu bebu zdravije da se maže, a za drugu da se ne maže kremama sa zaštitnim faktorom ako ni jedna ni druga nemaju nikakvih kožnih problema ni alergijskih reakcija? Zašto je za jednu bebu obavezno da nosi cipelice čim stane na noge, a za drugu je bolje da što dulje prohodava bosa iako obje bebe imaju posve uredan razvoj i nemaju nikakvih problema ni s kukovima niti sa stopalima ili zglobovima?
Ako je tu riječ o fleksibilnosti, onda je to stvarno zavidna razina fleksibilnosti s obzirom na to da se takve preporuke ne daju uz određenu ogradu i kao vlastito mišljenje pedijatra, nego odlučnim glasom i sa strogim pogledom preko naočala, nakon čega slijedi još strože pitanje: "Mama, jeste li razumjeli?". Što nakon toga zaključiti nego da je ta preporuka jedino ispravno za dijete, dok ga sve ostalo može ugroziti.
Opasan "stručni" stožer
No, kao da neujednačene preporuke pedijatara nisu dovoljne da vas zbune, tu se javljaju i "metapedijatri" u obliku baka i djedova koji sa svojim iskustvom autoritativno određuju što treba, a što ne treba činiti s bebom. Oni će prezirno i s podsmijehom odmahnuti ne samo na savjete vašeg pedijatra nego i na preporuke specijalista, bilo da je riječ o ortopedu, nutricionistu, psihologu ili gastroenterologu specijaliziranom za liječenje djece.
Oni bi djetetu dali luka, špeka i kolača čim prvi put ispusti dojku iz usta, odmah bi ga potom posjeli, a dva dana poslije i natjerali da hoda.
Ah ti "metapedijatri" u obliku baka i djedova, odnosno naših i roditelja našeg partnera...
Na sva upozorenja da postoji red uvođenja namirnica, da djeca ne smiju jesti sol ni šećer do godinu dana, da ih se ne smije posjedati jer se tako narušava njihov neuromotorički razvoj i ugrožava buduće zdravlje kralježnice i zdjelice, oni će se oglušiti uz argument "pa i mi smo tebe posjedali pa što ti fali?", "i ti si jeo sarmu s tri mjeseca i ništa ti nije bilo"... I što je još gore, čim na trenutak okrenete leđa, pokušat će s vašim djetetom učiniti upravo ono što ne bi trebalo.
Odgovori stručnjaka
Možda je, osim da sebi i drugim mamama pokušam riješiti neke nedoumice, upravo ovaj nasilan pristup djedova i baka bio najveći razlog zašto sam odlučila oko najspornijih pitanja potražiti odgovore stručnjaka i zatim im to predočiti u nadi da će prestati s unucima raditi ono što su sa svojom djecom činili prije dvadeset i trideset godina, ali za što se danas dokazano zna da nije dobro za dojenčad te da na ovaj ili onaj način može ugroziti njihov razvoj bilo da im naruši imunitet te stvori predispozicije za tko zna kakve alergije u budućnosti, bilo da im uzrokuje probleme s leđima i kralježnicom, s oks nogama i tko zna što još.
U idućem nastavku čitajte - Kada beba smije sjediti i što učiniti kad neće u kolica.