Tanka linija do neugode

Ne pretjerujte sa škakljanjem jer ono boli

Lagano škakljanje djeteta je u redu dok god ono uživa u tome, ali treba prepoznati granicu. Budući da je dio mozga koji se aktivira škakljanjem zadužen i za osjećaj boli, u prošlosti su ga često koristili kao metodu mučenja.

Naša reakcija na škakljanje je smijanje, iako zapravo ništa nije smiješno, a istovremeno želimo da što prije prestane. Škakljanje je često neugodno jer tijekom njega naš mozak iščekuje bol.

 

Može nas dovesti do suza

Naime, dio mozga koji se aktivira škakljanjem zadužen je i za osjećaj boli, pa iako škakljanje nije bolno, većina ljudi ga zapravo ne voli. Najosjetljiviji dijelovi tijela na škakljanje su vrat, trbuh, prepone, pazusi i stopala. Oni su ranjivi u borbi, pa se djeca u škakljanju s vršnjacima na neki način uče kako se zaštititi dok izvode prilično sigurnu aktivnost.

 

Znanstvenici koji su proučavali škakljanje zaključili su da su područja koja su najškakljivija ujedno i najosjetljivija na bol. Osjetljiva su zbog mnogobrojnih živaca koji se nalaze na tim područjima.

Jak smijeh javlja se kao posljedica škakljanja, ne zbog ugode koju osjećamo, već kao obrambeni mehanizam. Reakcije organizma na škakljanje i bol su vrlo slične - izbjegavanje, pokušaj bijega, vokalna reakcija i konačno suze.

 

Prve nježnosti s bebom

Psiholozi Stanley Hall i Arthur Allin 1897. godine identificirali su dva različita tipa škakljanja.

Knismesis je vrlo ugodno škakljanje. Prilikom takvog škakljanja imamo osjećaj kao da nas netko nježno dodiruje perom ili prstom. Ne uključuje smijeh.
Gargalesis je kada imamo osjećaj kao da nam netko četkicom za zube grebe po stopalu. Takvo škakljanje može biti vrlo neugodno i izazvati iritaciju umjesto ugode.

 

Foto: iStock

Škakljanje je među prvim oblicima komunikacije bebe i bliskih osoba. Lagano škakljanje malenog djeteta je, naravno, u redu jer se njime stvara bliska veza između roditelja i djeteta. Roditelji i stariju djecu u maženju škakljaju sve dok se ne počnu meškoljiti u nelagodi. Ovakvo zbližavanje događa se i među djecom koja su vršnjaci, ali i prijateljima. No, odrasli moraju znati granicu. Ako škakljate dijete, a ono viče 'Ne!' - to prestaje biti smiješno. Tada prestanite jer ste očito prešli granicu ugode.

 

Znanstvenici navode kako je škakljanje zapravo oružje kojim netko želi uspostaviti submisivni odnos prema nama jer s takvim oblikom kontakta naše tijelo ne zna što može očekivati.

 

Mučili zarobljenike lizanjem tabana

Škakljanje je u prošlosti često korišteno kao metoda mučenja. Heinz Heger, zarobljenik koncentracijskog logora Flossenbürg u vrijeme Drugog svjetskog rata opisao je detalje u knjizi 'Muškarac s ružičastim trokutom'. Piše kako su drugog zatvorenika SS-ovci škakljali po tabanima, između nogu i ispod pazuha, sve dok se nije mogao više svladavati i počeo se nekontrolirano smijati. Taj smijeh se uskoro pretvorio u nekontrolirani plač.

British Medical Journal objavio je 2001. studiju 'Tortura: Europski instrumenti mučenja i smrtne kazne od Srednjeg vijeka do danas', u kojoj autor Gavin Yamey navodi da je jedna od metoda mučenja bila škakljanje. Izvodila se na način da se žrtvi noge umoče u slanu vodu, a onda se na nju pusti koza koja joj liže tabane.

 

Sami se ne možemo poškakljati

Zanimljivo je da sami sebe ne možemo poškakljati. Naime, za osjet dodira odgovoran je naš mozak. On pokazuje više aktivnosti kad dodir nije predviđen, već nas iznenadi. Ako mozak predvidi dodir, živci su manje osjetljivi. Upravo zbog toga, ne reagiramo kad sami sebe škakljamo jer te dodire mozak ne doživljava kao prijetnju.
Također, reakcija na škakljanje se gubi vremenom i nestaje oko 40. godine života, iz nepoznatih razloga.

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo