Danas prevladava mišljenje da se prehrana djece oboljele od šećerne bolesti tipa 1 ne bi trebala znatno razlikovati od prehrane zdrave djece istog uzrasta, tjelesne težine i stupnja tjelesne aktivnosti. Kao što prehrana zdravog djeteta treba zadovoljiti sve kalorijske i prehrambene potrebe za rast i razvoj zdravog djeteta, istom cilju valja težiti i u prehrani djeteta sa šećernom bolesti. Koliko god je to moguće, prehranu oboljelog djeteta treba nastojati uskladiti sa svakodnevnom prehranom cijele obitelji kako bi se izbjegao osjećaj razlikovanja djeteta s dijabetesom od njegove sredine i vršnjaka. Količina unesene hrane, tj. njezina ukupna kalorijska (energetska) vrijednost, smatra se važnijom za kontrolu bolesti nego međusobni omjeri pojedinih sastojaka hrane. Valja voditi računa o tome da se oboljela djeca ne udebljaju. To se dobrim dijelom može postići slobodnim unosom namirnica biljnog porijekla i male kalorijske vrijednosti kao što su zeleno povrće i salate, koje imaju i mnogo vlakana korisnih u procesu probave. Jedan od osnovnih principa prehrane je više manjih obroka u danu, jer uzimanje većih količina hrane odjednom, posebno hrane bogate ugljikohidratima, dovodi do naglog porasta koncentracije glukoze u krvi.
Također, dok je ranije uzimanje hrane bogate ugljikohidratima bilo strogo ograničeno, danas se dopuštaju znatno veće količine ugljikohidrata, no s druge strane smanjuju se dopuštene količine masti.
Prednost se daje namirnicama bogatim vlaknima poput grubo mljevene pšenice, mekinja, raženog brašna, ječma, zobenih pahuljica te korjenastom povrću i mahunarkama poput cikle, mrkve, luka, repe, graha, graška. One stvaraju dulji osjećaj sitosti usporavajući pražnjenje želuca i crijeva, reguliraju stolicu te stvaraju tanak sloj (film) na površini crijeva i tako usporavaju apsorpciju glukoze. Ostalo zeleno povrće i voće koje se obavezno nalazi na jelovniku u prvom redu služi kao izvor vitamina i minerala potrebnih za rast i razvoj djeteta.
