Ivan Mikulić je 27-godišnji sportaš, kineziolog, asistent na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu i dijabetičar od svoje druge godine. Osim inzulinom, šećernu bolest zauzdava i redovitom tjelesnom aktivnošću i općenito zdravim stilom života. Ali, nije odabrao sport zbog dijabetesa, nego zato što ga je oduvijek obožavao, gotovo da i nema sporta u kojem se nije okušao, a najdraži mu je nogomet.
- Dijabetes tipa 1 je dio mene, ne radim ništa zbog njega niti sam se zbog njega okrenuo sportu. Nije mi poznat drugačiji život od ovog s dijabetesom i ne nedostaje mi ništa izvan toga. Uostalom, kako je moj dugogodišnji liječnik, dječji endokrinolog i dijabetolog Miroslav Dumić rekao mojim roditeljima: “Dijabetes nije bolest, nego način života”. Objasnio mi je da si ništa ne trebam uskraćivati, da sve smijem, samo je važno kada i koliko. I stvarno je tako. S vremenom sam uvidio da je to istina. Dijabetes može voditi u bolest, ali ne mora - vedro nam govori.
Ivan je bio nogometaš, nije igrao profesionalno, ali imao je profesionalni pristup treniranju, vježbao je u klubovima, nekada je imao treninge i dva puta dnevno. Budući da tijelo reagira na napore dizanjem razine šećera, pitao je prof. Dumića za to i dobio odgovor da su ukupne dobrobiti tjelesne aktivnosti za organizam puno veće od štete koju stvara pola sata visokog šećera. Uz to što pazi na prehranu i bavi se sportom, Ivan nikada nije zapalio cigaretu, a alkohol popije tu i tamo, u društvu. Njegov dijabetes nije nasljedan, u obitelji ga nema nitko. Genetski ga ne nose ni roditelji ni brat, a niti on sam, što znači da njegova djeca neće od njega naslijediti dijabetes.
Odgovoran prema sebi
Šećernu bolest dobro kontrolira i zna prepoznati signale koje mu tijelo šalje. Naučio je to još kao dijete, no u pubertetu je došlo do promjena. Tada mu je, kaže, bilo najgore, ne zato što bi izgubio na disciplini koja je potrebna za dobar život sa šećernom bolesti nego zato što su mu hormonske promjene jako utjecale na razinu šećera koja se tada često mijenjala. U tom razdoblju nije znao razabrati je li mu šećer visok ili nizak, jer su prateći simptomi bili zbunjujući.
- Svatko drukčije reagira na pad glukoze - netko postane agresivan, nekoga boli glava, a ja se počnem znojiti i slabo mi je, utonem u sebe, to je neugodan osjećaj, kao da se gasim. Osjetim to čak i po noći, dok spavam. To je blagodat, jer sa starenjem sposobnost “predosjećaja” slabi pa je i veća opasnost od padanja u hipoglikemiju. Zbog toga starije osobe trebaju češće mjeriti šećer. Znam prepoznati i kad mi je šećer visok - nervozan sam, stalno žedan, učestalo mokrim, teško mi je na treningu, nemam snage za vježbanje jer krv je tada puna glukoze. Bez djelovanja inzulina glukoza neće prijeći iz krvi u stanice kojima je nužna za energiju, nego se nastavlja gomilati u krvi - objašnjava Ivan.
Kako odigrati utakmicu
Danas je asistent na Kineziološkom fakultetu na predmetu Nogomet, jedno vrijeme radio je kao nogometni trener u Hrvatskom dragovoljcu s uzrastom kadeta i trenerski mu se posao jako svidio. U Dragovoljcu je i počeo trenirati nogomet, roditelji su bili zabrinuti kako će se snaći u klupskom sportu s obzirom na dijabetes pa su odmah rekli treneru za Ivanovo stanje.
- Tu sam imao golemu sreću u nesreći, jer moj prvi trener Silvio Čabraja i sam ima dijabetes, pa nam je dao mnoštvo vrijednih savjeta. Od njega sam jako puno naučio - hvali trenera Ivan. U nogometu je, kaže, moguće provjeriti šećer prije i poslije utakmice te u poluvremenu, no u 45 minuta utakmice svašta se može dogoditi. Zato ima mjere kojima održava šećer u normali.
- Od napora šećer hoće pasti. Ako se to dogodi, pojedem u poluvremenu bananu ili čokoladicu. Ako je normalan, nastojim spriječiti njegov pad pa pojedem bombon ili suhu smokvu kako bih ga održao na poželjnoj razini. Dok sam bio mlađi, kad bih igrao utakmicu, nosio sam u znojniku dekstrozne bombone, šest po utakmici, pa ako bih osjetio da je šećer pao, samo bih uzeo bombon. Svi su me u natjecanju znali po tom znojniku - sjeća se Ivan.
- Potrebna su vam vlastita rješenja, jer ono što kažu stručnjaci često je neprovedivo: stati nakon 20 minuta, pojesti bananu, malo se odmoriti. Kako to možeš izvesti usred utakmice - pita se.
Ako Nacho s dijabetesom može igrati u Real Madridu, dakle na najvišoj mogućoj razini, neće ni mene dijabetes spriječiti u sportskom životu.
Može i rafting
Hoće li šećer tijekom treninga pasti ili skočiti, nekada može ovisiti i o dobu dana. Dok je bio u pubertetu, Ivanu je šećer na jutarnjim treninzima uvijek bio viši nego na popodnevnim, poslije su mu se te vrijednosti ujednačile. Razina šećera ovisi, naravno, i o tome što je pojeo, koliko i kada, o stresu tijekom utakmice, o ozljedama. Zato šećer obavezno treba izmjeriti prije treninga, ako je moguće tijekom treninga te obavezno poslije njega. Poslije treninga treba ga i češće mjeriti, ističe Ivan, jer osjetljivost na inzulin može biti povećana i do 24 sata nakon tjelesne aktivnosti. Zbog toga treba uzeti manje jedinica inzulina u odnosu na pojedene jedinice ugljikohidrata. Ako se ne pripazi na količinu inzulina i uzme se jednako kao i inače, osoba si može izazvati hipoglikemiju.
Ivana dijabetes uopće nije onemogućavao u sportu, osim nogometom bavi se i plivanjem, skijanjem, jedri, da nabrojimo samo neke od sportova u kojima se okušao, a nedavno je bio i na svom prvom raftingu. S obzirom na dulje trajanje i razinu uzbuđenja tijekom raftinga, bila mu je potrebna i posebna priprema.
Noć je najopasnija
- Najvažnije je znati kako tijelo reagira i kako će vam se šećer ponašati. Ako prije napora ne jedem, znam da će mi šećer pasti. Zato sam prije raftinga pojeo obrok. Skinuo sam pumpu - bez te aparature smije se biti sat i pol do dva sata u danu - a ponio sam inzulin s iglicom i svakih sat vremena dao sam si dozu - tako sam znao da mi šećer neće otići u nebesa. Općenito je poželjno 24 sata prije tjelesne aktivnosti unositi malo veće količine ugljikohidrata, ne zbog dijabetesa, nego zbog cijelog organizma, jer to je brzi izvor energije. Ako ne pojedete dovoljno, teško je izdržati trening. Recimo, kada sam bio u nogometnom kampu, bili su to iznimni napori, treninge smo imali dva puta dnevno, tada sam jeo i sedam puta na dan, jer bez ugljikohidrata tijelo dolazi u deficit. Lakše je bjelančevinama kontrolirati razinu šećera, jer se dugo probavljaju, ali za brzu energiju izbor su ugljikohidrati. No, zato bi u periodima u kojima nema treninga, recimo ljeti, trebalo općenito smanjiti unos ugljikohidrata - preporučuje Ivan
Svim osobama koje žive s dijabetesom savjetuje da poslije popodnevnog ili večernjeg treninga posebno paze na razinu šećera tijekom noći, jer ako se ne pojede dovoljno kvalitetno, može doći do hipoglikemije. Noć je najškakljivije vrijeme ze dijabetičare i tu treba biti stvarno oprezan, kaže. Što je intenzitet treninga bio viši, to treba češće pratiti šećer.
- Dijabetes nije najgore što mi se dogodilo. Ako Nacho s dijabetesom može igrati u Real Madridu, dakle na najvišoj mogućoj razini, neće ni mene dijabetes spriječiti u sportskom životu - zaključuje Ivan.
- Za sada, nakon 25 godina sa šećernom bolesti, nemam nikakvih komplikacija. Mislim da dijabetes ima i poneku svijetlu točku, a jedna od njih je sigurno to što je pridonio tome da se zdravo hranim i općenito zdravo živim.