Škola je ustanova za kolektivno stjecanje obrazovanja (postoje i druga, sekundarna značenja tog pojma). I dobre i loše strane škole potječu iz njezine kolektivnosti: jeftinije je ako jedan učitelj iznosi isto gradivo pred više učenika, može biti korisno ako organizira interakciju kolektiva u kojemu učenici onda uče i jedni od drugih, nije loše ako škola učenike i socijalizira, ali strašno je ako ih uniformira, ako potiče licemjerje i mimikriju, ako utuvljuje autoritarnu shemu poslušnosti jačemu (ne samo učitelju, nego i samoj instituciji kao otuđenome autoritetu).
Još u antičko doba je Seneka mlađi kritizirao (u CVI pismu): “Non vitae, sed scholae discimus” (ne učimo za život nego za školu). Ta prijetnja se nadvija i danas. Potrebna je škola koja neće nuditi podatke tvrdeći da su oni znanje, nego instrumente za stjecanje i provjeru znanja, škola koju će zanimati kako učenik razmišlja, a ne koje je mantre nabiflao.
Naravno, takva je školovanja znalo biti i dosad, ali nije pretezalo, čak ni na sveučilištu. Još je Heraklit utvrdio da poznavanje podataka ne uči pameti, a naš sunarodnjak svećenik Ivan Illich zadužio je čovječanstvo konceptom deskolarizacije, koji ne znači ukidanje škola, nego napuštanje škole kao religije koja manipulira (indoktrinira, reproducira socijalne mitove u korist bogatih), koja prodaje akademske naslove, a jačanje škole kao zajednice u kojoj se prenose sposobnosti i potiču kritički i kreativni resursi.
“Škola” je u hrvatskome posuđenica, internacionalni grecizam: “sholé” od “ého” (imam) u smislu “imam vremena” (slobodnoga, za obrazovanje), od indoevropske osnove “*segh-” (držati, imati), usp. “shema”, latinski “habeo” (imam), njemački “Sieg” (pobjeda).