Današnja Riječ dana kolumnista Inoslava Beškera povezana je s prevarama hrvatske šećerne mafije koja je oštetila EU za 22 milijuna eura.
Šećer je, veli Anić, “disaharid C12H22O11, kristalizirani organski kemijski spoj iz skupine ugljikohidrata izgrađen od po jedne molekule glukoze i fruktoze, slatkog okusa, topiv u vodi, čest sastojak biljaka i važan element hrane”.
Kemija kaže da postoje i monosaharidi, oligosaharidi i polisaharidi. Ekonomija zna da je to jedna od traženijih roba: 65 posto proizvodnje se nekome izvozi. Povijest podsjeća da je na Zapad stigao tek u doba križarskih ratova, potisnuvši med koji je dotad bio glavno sladilo.
Zato je u zapadne jezike i naziv stigao iz arapskoga, dok je na balkansko područje stigao s Turcima, pa je i naziv preuzet uglavnom iz turskoga. Iako se na Internetu nalaze nazivi šećera na 370 jezika ( HYPERLINK "http://zucker.prv.pl/" http://zucker.prv.pl/), u siromašnih Hrvata nije bio udomaćen, pa nije ni imao domaći naziv. Šulek je uzalud po uzoru na “cukor” kalkirao “slad-or”, jer se izraz nije ukorijenio (u slovenskome pak funkcionira “sladkor”).
Ponegdje je ostao ukorijenjen “cukar” (iz kasnoga dalmatskoga, usp. furlanski “zucar”), ili “cukor” (prema njemačkome “Zucker”), ili “šećer” (turski: “šeker”, preuzet iz srednjeperzijskoga “šäkär”, dakle opet indoevropskog podrijetla). U staroindijskome “šarkara” je bio i pijesak, i prah, i šećerni prah (odatle u paliju “sakkhara”, u starogrčkome “sákharon”). U zapadnoevropske jezike je ušao preko arapskog “sukkar”: u srednjovjekovnome latinskome “zuccarum”, engleski “sugar” itd.