Kolumnist Jutarnjeg lista Inoslav Bešker na analizu riječi samopomoć nagnala je peta knjiga Brune Šimleše pod naslovom 'Škola života - kako kreirati istinsku sreću'.
Nema više stigme kada je self-help u pitanju
Samopomoć, kaže Hrvatski jezični portal, može biti “solidarnost i međusobno pomaganje regulirano pravilima bez pomoći države (u okviru zadrugarstva, radno ovisnih ljudi itd.)”, ili pak “skupni naziv za niz prinudnih mjera koje država može poduzeti kao odgovor na protupravno ponašanje druge zemlje (npr. blokada, embargo, sankcije i dr.)”. “Solidarnost i međusobno pomaganje regulirano pravilima bez pomoći države” je i osnovna ideja anarhizma, pokreta koji zazire od države smatrajući je vlašću nad pojedincem a ne zajedničkom odnosno uzajamnom pomoći. S te strane je anarhizam s pravom kritizirao komuniste, pa i kad su obećavali odumiranje države. U praksi se mogu naći i razni drugi oblici samopomoći, ponajprije individualne, počam na primjer od automedikacije (pružanja medicinske pomoći sam sebi). Wikipedia na hrvatskome uredno navodi oblike samopomoći pri nekim dijagnozama (sindrom suhog oka, sindrom kroničnog umora). Samopomoću, u širem smislu riječi, mogao bi se nazvati i niz situacija kada nema drugoga, možda i kvalificiranoga za pružanje neke usluge, pa je pružamo sami sebi (radi jedne od njih je D’Annunzio sebi, tvrdi, dao otpiliti dva rebra). “Samopomoć” je složenica (samo+po+moć). Sastavnice su staroslavenske (sam’; mošt’, mogu), praslavenske (sam’; mot’) i indoevropske (“*somo-”, usp. grčki “homós”, latinski “similis”; odnosno “*magh-”, odatle staroperzijski “magus” i naš “mag”, usp. gotski “magan”, njemački “macht”, engleski “might”).i