Roda je općepoznata ptica selica iz roda štakara, dugih nogu, duga vrata i duga kljuna, u hrvatskome kajkavskome: štrklja. Gnijezdi se visoko (npr. na dimnjacima). U Evropi se često navodilo da nosi djecu, što Chevalier i Gheerbrant povezuju s povratkom ptica selica: “rodin se povratak podudara s buđenjem prirode” - a i dovoljno je velika (za razliku od lastavice) i dovoljno česta (za razliku od labuda, npr.) da joj se “povjeri” zavežljaj s novorođenčetom.
Ipak, riječ je samo o simbolu, koji se može razabrati i u vjerovanju da roda može samim pogledom prouzročiti začeće (ne zaboravimo da je pogled na zadnjem kraju duga kljuna, koji također ima stanovitu simboliku).
Nerijetko je brkaju s čapljom, odnosno ždralom, pa se na Dalekom istoku i roda, kao i ždral, javljaju kao simbol besmrtnosti (ponegdje se veli da nakon 600 godina samo pije, a ne jede više, te da je posve crna pošto navrši 2000 godina; feniks je vjerojatno idealizirana purpurna čaplja) i kao simbol brige za roditelje (vjerovanje da hrani ostarjela oca). Čaplja, roda i ibis su ptice koje tamane zmije - pa su stoga neprijateljice htonskih bogova podzemlja.
Ipak, starozavjetni Levitik ubraja je u odvratna stvorenja.
“Roda” je u štokavske govore ušla iz crkvenoslavenskoga (“jerodij”), kamo je prispjela iz grčkoga (“erodiós”), usp. lat. “ardea” i tal. “airone” (čaplja). Samo pučka etimologija veže imenicu “roda” izravno uz imenicu “rod” i glagol “roditi”, kojima je indoevropski korijen “*wrdh-/*wrodh-” (rasti), usp. u sanskritu “vardhati” (raste).