Osa je kukac opnokrilac, čiji su “usni organi prilagođeni za grizenje i lizanje“, poučava nas Hrvatska enciklopedija, gotovo pa erotskim rječnikom. Dakako, tko spazi osu, pa makar i na fotografiji predsjednika Republike, teško da će mu na pamet pasti grickanje i lickanje.
Običan čovjek, dok se od ose sklanja ili je pak pokušava eliminirati, ne misli toliko na njezina ustašca, koliko na žalac, o kojemu ni slovca u članku o osi u Hrvatskoj enciklopediji. Za razliku od pčele (njoj žalac završava kukicom pa, jednom uboden u nekoga, ostaje ondje, a pčela bez njega ugiba), osin žalac je gladak, za višekratnu uporabu.
Zaključi li, svojom osinjom pameću, da je ugrožena, osa žalcem bode. Refleks ubadanja ostaje i u netom mrtve ose. Ubodom žalca ubrizgava otrov koji izaziva alergijsku reakciju. Ona može biti tako žestoka da oteklina zaguši čovjeka ako je uboden u vrat (kako se već dogodilo ove godine u nas), u jezik itd. Više uboda mogu izazvati anafilaktički šok, koji također može imati smrtni ishod.
Osin talijanski naziv - vespa - postao je i u nas sinonim za skuter.
Svi indoevropski jezici imaju sličan naziv za osu, pa se smatra da je njezin pranaziv bio “wobsha”, a u praslavenskome “vopsa”, te da je u jugoistočnom režnju slavenskih jezika početno “v” otpalo kada je pozornost usredotočena na žalac, dakako oštar > ostr’ (misli Skok da je tako i indoevropska “aksis” postala os, osovina).