Kako biste, točno, procijenili kakav je danas odnos spolova u Hrvatskoj?
Možda biste se najprije oslonili na nešto znanstveno. Recimo, na statističke podatke, koji se, općenito, smatraju nepristranima i pouzdanima.
Prema nedavno objavljenoj publikaciji Državnog zavoda za statistiku pod naslovom koji je toliko neutralan da ne privlači pažnju - "Žene i muškarci u Hrvatskoj 2006." - prije nekoliko mjeseci je objavljena knjižica u kojoj se statistički analizira odnos spolova u više kategorija, kao što su obrazovanje, zdravlje, zaposlenost i plaće, ili, primjerice, pravosuđe.
Postoci, očekivano, pokazuju da je zastupljenost žena u gotovo svim područjima porasla. Prije samo 45 godina, 1961., na Vrhovnom sudu nije bilo niti jedne sutkinje, a 2004. ih je bilo točno 50 posto (21 naprama 21). Žene su u novom mileniju u Hrvatskoj preuzele primat i u još jednoj profesiji koja se smatra stupom građanskog društva: u državnim i privatnim zdravstvenim ustanovama te u privatnoj praksi danas ima više doktorica nego doktora medicine. Najviše ih, doduše, i dalje specijalizira nešto poput školske ili obiteljske medicine, a prema podacima iz 2004. gotovo da i nije bilo žene koja bi se bavila neurokirurgijom ili dječjom kirurgijom. No, sve je to neusporedivo sa situacijom 1960., kad je žena u liječničkoj profesiji bilo manje od 30 posto.
Danas žene čine oko 60 posto studenata koji u Hrvatskoj diplomiraju na raznim visokim učilištima, naspram svega 31 posto njih 1960. godine. Danas je gotovo jednak i broj magistara i magistrica znanosti, a doktorica i dalje ima manje nego doktora znanosti: 42 naspram 58 posto. S druge strane, među dužnosnicima i visokim državnim i javnim službenicima i dalje je samo jedna četvrtina žena, a veleposlanica ima samo 15 posto, i to vjerojatno zato što njihovi partneri i supružnici nisu spremni otići u stranu zemlju i na nekoliko se godina odreći vlastite karijere.
Iako je u našoj zemlji patrijarhalni obrazac i dalje jak, situacija se u društvu, ističe Benjamin Perasović, znanstveni suradnik na Institutu Ivo Pilar, ipak polako mijenja.
Te su promjene, međutim, puno sporije nego što to pokazuju brojke o zastupljenosti žena u pojedinim profesijama.
Muško si društvo može priuštiti tolik broj žena i zato što dominacija muškaraca u biti još nije narušena i velik broj žena koje se bore za status u muškom društvu moraju prihvaćati muška pravila igre i obrasce ponašanja - govori Perasović.
Ako biste odnos među spolovima, pak, odlučili promotriti kroz svakodnevno čitanje novina, sigurno biste primijetili da se često piše o nasilju u obitelji, čiji su počinitelji, u najvećem broju slučajeva, muškarci. Morbidni detalji policijskih očevida, iscrpni izvještaji sudskih reportera, potresne ispovijesti žena žrtava.
Posve je jasno da je nasilje u obitelji u Hrvatskoj trenutačno najeksploatiranija "ženska" tema, a ostaje neistraženo, stoga i nepoznato, kakve su posljedice takvog medijskog "pokrivanja" na stvarni život. I na civilnoj se sceni iskrene aktivistkinje znaju požaliti da je gotovo nemoguće dobiti novac i za kakvu feminističku djelatnost koja se ne bavi ženama kao žrtvama. Tako će se novca još i naći za pomaganje žrtvama obiteljskog nasilja, ali za suptilnije projekte, kao što je podučavanje mladih poduzetnica, vjerojatno treba pokucati na vrata skandinavskih ambasada i UN-ovih organizacija...
Možda biste, kao daleko utjecajniji medij, radije gledali televiziju, nego čitali novine? Tamo se, barem u udarnim terminima, promoviraju američke vrijednosti, među kojima je, u posljednja dva desetljeća, vrlo važna politička korektnost. Zakon i red, CSI: New York, Oz, Kućanice, 24, Will i Grace... Nije se lako sjetiti neke recentne američke serije u kojoj ne postoji bar jedan lik jake (često i neudane) žene, jedan homoseksualac ili, alternativno, pripadnik crnačke manjine i - posljednjih godina sve češće - netko tamnije puti i s latinoameričkim prezimenom. Mislite na Seinfelda? Da prezime glavnog glumca nije židovsko, kritike na bjelačku postavu glumačke ekipe bile bi još i mnogo glasnije. Na američkim sveučilištima, koja su ideju o obzirnom govoru i ponašanju koje ne vrijeđa pripadnike manjina iznjedrila početkom osamdesetih, strah od pogrešnog izraza ili geste je tolik da postoje veliki izgledi da studentica tijekom četverogodišnjeg studija nijednom ne čuje komentar na svoj izgled ili odijevanje.
Profesori, iz straha od tužbi za seksualno uznemiravanje, koje im mogu uništiti karijeru čak i kada se pokažu neistinitima, studente primaju isključivo u prostorijama s otvorenim vratima, iz kojih se sve čuje na hodnik.
Iz sličnih razloga muškarci dobro razmisle prije nego što kolegici s posla ponude vožnju autom ako iznenada padne pljusak.
Gotovo da i nema uglednog američkog sveučilišta bez odsjeka za ženske (ili rodne) studije. Toj se znanstvenoj grani kritičkih istraživanja spolnih i rodnih uloga u posljednjem desetljeću sve glasnije pridružuju muški studiji, koji su se u zemljama poput Australije, SAD-a i Velike Britanije razvili iz znanstvenih radova u kojima se istraživala uloga koncepta muškosti u obiteljskom nasilju, kao i uloga muškaraca u ekonomskom razvoju zemalja tzv. trećeg svijeta. Muški studiji nisu dugo čekali na odgovor feministkinja koji je, otprilike, glasio: istina je da muškarci sudjeluju i u problemu nerazvijenosti i u nejednakosti spolova, ali što će se dogoditi ako se muškarce pripusti jedinoj ozbiljnoj agendi u svijetu koju kontroliraju žene?
O tome kako bi muški i ženski studiji trebali surađivati i dalje se vode debate, ali je u međuvremenu napisan niz dragocjenih radova u kojima se opisuje konstruiranje "muškosti" na radnome mjestu, u školi i u sportskim klubovima, kao i važnost tog koncepta u razumijevanju međunarodne diplomacije i stvaranju imperijalnih i nacionalnih sila.
U Hrvatskoj ni ženski studiji još nisu službeno ušli na sveučilišta, a od muških studija, pak, vjerojatno više šanse ima astrologija. Hrvatski muškarci koji nisu seksisti i koji se zalažu za ženska prava, ali, istodobno, smatraju da bi ponešto trebalo reći i o muškoj strani priče - od posla do obitelji - u javnosti nemaju artikuliranog glasa. Neki se od njih vjerojatno pitaju je li pravedno što u velikoj većini slučajeva dijete nakon razvoda pripadne majci. Možda razmišljaju kako bi postupili na mjestu Zinedinea Zidanea u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj. I ponekad, vjerojatno, osjećaju da feminističke kritike promašuju svoj cilj, jer baš i ne odgovaraju opisu muškaraca kojeg privilegira dominantni, neoliberalni poredak. A to je, ako u pomoć još jednom dozovemo stereotipe, korporativni biznismen koji je član "frequent flyer" klubova, koji je odan onom poslodavcu koji mu na tržištu ponudi najviše novca, i kojemu se seks nudi kao dio hotelske usluge: od videokaseta s pornofilmovima, do erotske masaže i maloljetnih prostitutki u zemljama trećeg svijeta.
Željka Jelavić, sociologinja Centra za ženske studije i predavačica zadarskog Filozofskog fakulteta, smatra da se u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama, o muškarcima počesto govori kao o homogenoj skupini, odnosno da se ne vodi računa o njihovu obrazovanju, klasnoj pripadnosti i drugim odrednicama koje utječu na njihovo doživljavanje spolnih uloga.
U Dalmatinskoj zagori većina se muškaraca još vjerojatno ne osjeća bitno drukčije u odnosu na situaciju otprije dvije ili tri generacije.
Ako govorimo o promjenama, vjerojatno mislimo na mlađe i obrazovane, urbane muškarce - govori Jelavić. I sama je, kaže, sudjelovala u feminističkim raspravama u kojima se žustro debatira o tome kakva bi trebala biti uloga muškaraca u postizanju ravnopravnosti spolova. Iznad svega, kakva je uloga muškaraca u feminizmu.
- Mislim da muškarci trebaju i mogu biti feministi. Rado bih čula da neki prominentan muškarac javno osudi nasilje drugih muškaraca nad ženama. Ili da novinari muškarcima, primjerice, postavljaju pitanja o radostima očinstva i obiteljskog života, kao što to često čine sa ženama, čak i kad to nije tema razgovora - govori Jelavić.
Politička korektnost u američkoj javnoj sferi i u visokoobrazovanim slojevima, dakako, ne korespondira sa stvarnosti, sa stanjem stvari na segregiranim gradskim pločnicima grada kao što je Chicago, ili u omjerima muškaraca i žena na hodnicima washingtonskih tijela zakonodavne vlasti. Ali je zato bitan element cenzure, što, bez ikakve sumnje, zagorčava život barem komičarima.
Zamislite, šale radi, jednu epizodu Pervanove "Večernje škole" ili "Našu malu kliniku" iz perspektive američke političke korektnosti. Umirovljenici su izvan dometa, jer je neprihvatljivo ruganje na račun starosti, pogotovo ako je se povezuje s umanjenim mentalnim, fizičkim ili seksualnim sposobnostima. Ako u showu glumi osoba crnačke rase, prihvatljivo je da ona zbija šale na račun bjelačkog manjka osjećaja za ples ili odijevanje, ali ni u kojem slučaju ne bi bilo pristojno reći da je toj osobi "ionako sve crno od rođenja". Žene se ne smije štipati i pipkati, a nije baš poželjno ni da uokolo, bez ikakva scenarističkog razloga, šetaju odjevene kao prostitutke. Odnosno seksualne djelatnice (sex worker), što je politički korektan termin za te žene.
- Politička korektnost može biti groteskna, može značiti pretjerivanje, može nam se činiti kao gubljenje dosluha sa stvarnošću, ali stvarnost nasilja i stoljetne muške dominacije, stvarnost podređenosti i podčinjenosti žena puno je strašnija nego pretjerivanja s političkom korektnošću - govori Perasović.
Politička korektnost, međutim, ne vodi nužno ni ravnopravnosti spolova. Ona se, primjerice, ne odnosi na muškarce, pogotovo ako su bijele rase i pripadnici srednje klase. Urednici uglednih svjetskih glasila nerado će objaviti rezultate istraživanja koja pokazuju da žene postižu slabije rezultate na testovima inteligencije, ili da, primjerice, imaju slabije motoričke sposobnosti.
Ali New York Times, zato, rado obznanjuje listu statističkih podataka kojima se dokazuje da su muškarci, zapravo, slabiji spol. Pa se, tako, navodi kako je rizik od pobačaja veći za muške fetuse, da dječaci tri do četiri puta češće obole od autizma, i da muški tinejdžeri dvaput češće umiru od djevojčica.
Muškarci su daltonisti čak 16 puta češće od žena, i četiri puta više muškaraca počini samoubojstvo. Muškarci češće od žena umiru u prometnim nesrećama, češće imaju srčane i moždane udare, a češće obole i od dijabetesa i raka. U najnovijem Economistu također nemaju suvislu tezu na temu odnosa spolova, pa su se, stoga, priklonili ziheraškom zaključku da su muškarci "izgubili rat spolova" jer su zanimanja u kojima su bili dominantni, poput matematike ili građevine, izgubila na važnosti. A evo što bi, po Economistu, dečki trebali naučiti od cura, u svijetu u kojem su, kažu oni, na cijeni suosjećanje, komunikacija i emocionalna inteligencija: kako potkopati nečiju sigurnost pretvarajući se da je zapravo potičete, i kako za ručkom okrenuti sve protiv odsutnog kolege a da ne izustite niti jednu grubu riječ. Sasvim je sigurno, nema mnogo feministkinja koje bi željele polagati pravo na takvo naslijeđe.
Orlanda Obad
Možda biste se najprije oslonili na nešto znanstveno. Recimo, na statističke podatke, koji se, općenito, smatraju nepristranima i pouzdanima.
Prema nedavno objavljenoj publikaciji Državnog zavoda za statistiku pod naslovom koji je toliko neutralan da ne privlači pažnju - "Žene i muškarci u Hrvatskoj 2006." - prije nekoliko mjeseci je objavljena knjižica u kojoj se statistički analizira odnos spolova u više kategorija, kao što su obrazovanje, zdravlje, zaposlenost i plaće, ili, primjerice, pravosuđe.
Postoci, očekivano, pokazuju da je zastupljenost žena u gotovo svim područjima porasla. Prije samo 45 godina, 1961., na Vrhovnom sudu nije bilo niti jedne sutkinje, a 2004. ih je bilo točno 50 posto (21 naprama 21). Žene su u novom mileniju u Hrvatskoj preuzele primat i u još jednoj profesiji koja se smatra stupom građanskog društva: u državnim i privatnim zdravstvenim ustanovama te u privatnoj praksi danas ima više doktorica nego doktora medicine. Najviše ih, doduše, i dalje specijalizira nešto poput školske ili obiteljske medicine, a prema podacima iz 2004. gotovo da i nije bilo žene koja bi se bavila neurokirurgijom ili dječjom kirurgijom. No, sve je to neusporedivo sa situacijom 1960., kad je žena u liječničkoj profesiji bilo manje od 30 posto.
Danas žene čine oko 60 posto studenata koji u Hrvatskoj diplomiraju na raznim visokim učilištima, naspram svega 31 posto njih 1960. godine. Danas je gotovo jednak i broj magistara i magistrica znanosti, a doktorica i dalje ima manje nego doktora znanosti: 42 naspram 58 posto. S druge strane, među dužnosnicima i visokim državnim i javnim službenicima i dalje je samo jedna četvrtina žena, a veleposlanica ima samo 15 posto, i to vjerojatno zato što njihovi partneri i supružnici nisu spremni otići u stranu zemlju i na nekoliko se godina odreći vlastite karijere.
Iako je u našoj zemlji patrijarhalni obrazac i dalje jak, situacija se u društvu, ističe Benjamin Perasović, znanstveni suradnik na Institutu Ivo Pilar, ipak polako mijenja.
Te su promjene, međutim, puno sporije nego što to pokazuju brojke o zastupljenosti žena u pojedinim profesijama.
Muško si društvo može priuštiti tolik broj žena i zato što dominacija muškaraca u biti još nije narušena i velik broj žena koje se bore za status u muškom društvu moraju prihvaćati muška pravila igre i obrasce ponašanja - govori Perasović.
|
Ako biste odnos među spolovima, pak, odlučili promotriti kroz svakodnevno čitanje novina, sigurno biste primijetili da se često piše o nasilju u obitelji, čiji su počinitelji, u najvećem broju slučajeva, muškarci. Morbidni detalji policijskih očevida, iscrpni izvještaji sudskih reportera, potresne ispovijesti žena žrtava.
Posve je jasno da je nasilje u obitelji u Hrvatskoj trenutačno najeksploatiranija "ženska" tema, a ostaje neistraženo, stoga i nepoznato, kakve su posljedice takvog medijskog "pokrivanja" na stvarni život. I na civilnoj se sceni iskrene aktivistkinje znaju požaliti da je gotovo nemoguće dobiti novac i za kakvu feminističku djelatnost koja se ne bavi ženama kao žrtvama. Tako će se novca još i naći za pomaganje žrtvama obiteljskog nasilja, ali za suptilnije projekte, kao što je podučavanje mladih poduzetnica, vjerojatno treba pokucati na vrata skandinavskih ambasada i UN-ovih organizacija...
Možda biste, kao daleko utjecajniji medij, radije gledali televiziju, nego čitali novine? Tamo se, barem u udarnim terminima, promoviraju američke vrijednosti, među kojima je, u posljednja dva desetljeća, vrlo važna politička korektnost. Zakon i red, CSI: New York, Oz, Kućanice, 24, Will i Grace... Nije se lako sjetiti neke recentne američke serije u kojoj ne postoji bar jedan lik jake (često i neudane) žene, jedan homoseksualac ili, alternativno, pripadnik crnačke manjine i - posljednjih godina sve češće - netko tamnije puti i s latinoameričkim prezimenom. Mislite na Seinfelda? Da prezime glavnog glumca nije židovsko, kritike na bjelačku postavu glumačke ekipe bile bi još i mnogo glasnije. Na američkim sveučilištima, koja su ideju o obzirnom govoru i ponašanju koje ne vrijeđa pripadnike manjina iznjedrila početkom osamdesetih, strah od pogrešnog izraza ili geste je tolik da postoje veliki izgledi da studentica tijekom četverogodišnjeg studija nijednom ne čuje komentar na svoj izgled ili odijevanje.
Profesori, iz straha od tužbi za seksualno uznemiravanje, koje im mogu uništiti karijeru čak i kada se pokažu neistinitima, studente primaju isključivo u prostorijama s otvorenim vratima, iz kojih se sve čuje na hodnik.
Iz sličnih razloga muškarci dobro razmisle prije nego što kolegici s posla ponude vožnju autom ako iznenada padne pljusak.
Gotovo da i nema uglednog američkog sveučilišta bez odsjeka za ženske (ili rodne) studije. Toj se znanstvenoj grani kritičkih istraživanja spolnih i rodnih uloga u posljednjem desetljeću sve glasnije pridružuju muški studiji, koji su se u zemljama poput Australije, SAD-a i Velike Britanije razvili iz znanstvenih radova u kojima se istraživala uloga koncepta muškosti u obiteljskom nasilju, kao i uloga muškaraca u ekonomskom razvoju zemalja tzv. trećeg svijeta. Muški studiji nisu dugo čekali na odgovor feministkinja koji je, otprilike, glasio: istina je da muškarci sudjeluju i u problemu nerazvijenosti i u nejednakosti spolova, ali što će se dogoditi ako se muškarce pripusti jedinoj ozbiljnoj agendi u svijetu koju kontroliraju žene?
O tome kako bi muški i ženski studiji trebali surađivati i dalje se vode debate, ali je u međuvremenu napisan niz dragocjenih radova u kojima se opisuje konstruiranje "muškosti" na radnome mjestu, u školi i u sportskim klubovima, kao i važnost tog koncepta u razumijevanju međunarodne diplomacije i stvaranju imperijalnih i nacionalnih sila.
U Hrvatskoj ni ženski studiji još nisu službeno ušli na sveučilišta, a od muških studija, pak, vjerojatno više šanse ima astrologija. Hrvatski muškarci koji nisu seksisti i koji se zalažu za ženska prava, ali, istodobno, smatraju da bi ponešto trebalo reći i o muškoj strani priče - od posla do obitelji - u javnosti nemaju artikuliranog glasa. Neki se od njih vjerojatno pitaju je li pravedno što u velikoj većini slučajeva dijete nakon razvoda pripadne majci. Možda razmišljaju kako bi postupili na mjestu Zinedinea Zidanea u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj. I ponekad, vjerojatno, osjećaju da feminističke kritike promašuju svoj cilj, jer baš i ne odgovaraju opisu muškaraca kojeg privilegira dominantni, neoliberalni poredak. A to je, ako u pomoć još jednom dozovemo stereotipe, korporativni biznismen koji je član "frequent flyer" klubova, koji je odan onom poslodavcu koji mu na tržištu ponudi najviše novca, i kojemu se seks nudi kao dio hotelske usluge: od videokaseta s pornofilmovima, do erotske masaže i maloljetnih prostitutki u zemljama trećeg svijeta.
Željka Jelavić, sociologinja Centra za ženske studije i predavačica zadarskog Filozofskog fakulteta, smatra da se u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama, o muškarcima počesto govori kao o homogenoj skupini, odnosno da se ne vodi računa o njihovu obrazovanju, klasnoj pripadnosti i drugim odrednicama koje utječu na njihovo doživljavanje spolnih uloga.
U Dalmatinskoj zagori većina se muškaraca još vjerojatno ne osjeća bitno drukčije u odnosu na situaciju otprije dvije ili tri generacije.
Ako govorimo o promjenama, vjerojatno mislimo na mlađe i obrazovane, urbane muškarce - govori Jelavić. I sama je, kaže, sudjelovala u feminističkim raspravama u kojima se žustro debatira o tome kakva bi trebala biti uloga muškaraca u postizanju ravnopravnosti spolova. Iznad svega, kakva je uloga muškaraca u feminizmu.
|
|
- Mislim da muškarci trebaju i mogu biti feministi. Rado bih čula da neki prominentan muškarac javno osudi nasilje drugih muškaraca nad ženama. Ili da novinari muškarcima, primjerice, postavljaju pitanja o radostima očinstva i obiteljskog života, kao što to često čine sa ženama, čak i kad to nije tema razgovora - govori Jelavić.
Politička korektnost u američkoj javnoj sferi i u visokoobrazovanim slojevima, dakako, ne korespondira sa stvarnosti, sa stanjem stvari na segregiranim gradskim pločnicima grada kao što je Chicago, ili u omjerima muškaraca i žena na hodnicima washingtonskih tijela zakonodavne vlasti. Ali je zato bitan element cenzure, što, bez ikakve sumnje, zagorčava život barem komičarima.
Zamislite, šale radi, jednu epizodu Pervanove "Večernje škole" ili "Našu malu kliniku" iz perspektive američke političke korektnosti. Umirovljenici su izvan dometa, jer je neprihvatljivo ruganje na račun starosti, pogotovo ako je se povezuje s umanjenim mentalnim, fizičkim ili seksualnim sposobnostima. Ako u showu glumi osoba crnačke rase, prihvatljivo je da ona zbija šale na račun bjelačkog manjka osjećaja za ples ili odijevanje, ali ni u kojem slučaju ne bi bilo pristojno reći da je toj osobi "ionako sve crno od rođenja". Žene se ne smije štipati i pipkati, a nije baš poželjno ni da uokolo, bez ikakva scenarističkog razloga, šetaju odjevene kao prostitutke. Odnosno seksualne djelatnice (sex worker), što je politički korektan termin za te žene.
- Politička korektnost može biti groteskna, može značiti pretjerivanje, može nam se činiti kao gubljenje dosluha sa stvarnošću, ali stvarnost nasilja i stoljetne muške dominacije, stvarnost podređenosti i podčinjenosti žena puno je strašnija nego pretjerivanja s političkom korektnošću - govori Perasović.
Politička korektnost, međutim, ne vodi nužno ni ravnopravnosti spolova. Ona se, primjerice, ne odnosi na muškarce, pogotovo ako su bijele rase i pripadnici srednje klase. Urednici uglednih svjetskih glasila nerado će objaviti rezultate istraživanja koja pokazuju da žene postižu slabije rezultate na testovima inteligencije, ili da, primjerice, imaju slabije motoričke sposobnosti.
Ali New York Times, zato, rado obznanjuje listu statističkih podataka kojima se dokazuje da su muškarci, zapravo, slabiji spol. Pa se, tako, navodi kako je rizik od pobačaja veći za muške fetuse, da dječaci tri do četiri puta češće obole od autizma, i da muški tinejdžeri dvaput češće umiru od djevojčica.
Muškarci su daltonisti čak 16 puta češće od žena, i četiri puta više muškaraca počini samoubojstvo. Muškarci češće od žena umiru u prometnim nesrećama, češće imaju srčane i moždane udare, a češće obole i od dijabetesa i raka. U najnovijem Economistu također nemaju suvislu tezu na temu odnosa spolova, pa su se, stoga, priklonili ziheraškom zaključku da su muškarci "izgubili rat spolova" jer su zanimanja u kojima su bili dominantni, poput matematike ili građevine, izgubila na važnosti. A evo što bi, po Economistu, dečki trebali naučiti od cura, u svijetu u kojem su, kažu oni, na cijeni suosjećanje, komunikacija i emocionalna inteligencija: kako potkopati nečiju sigurnost pretvarajući se da je zapravo potičete, i kako za ručkom okrenuti sve protiv odsutnog kolege a da ne izustite niti jednu grubu riječ. Sasvim je sigurno, nema mnogo feministkinja koje bi željele polagati pravo na takvo naslijeđe.
Orlanda Obad