Ušla sam u tridesetu. Udala sam se s dvadeset. Neiskusna, nisam shvatila da je moj muž impotentan. Počeli smo obilaziti psihijatre i odlaziti na terapije, ali kad je on napokon prestao biti impotentan, ja sam postala frigidna. Naprosto nisam osjećala ništa kad bismo vodili ljubav. Ubrzo se pokazalo da ne može imati djece. Nisam se s tim mogla pomiriti pa sam čak odlazila i na umjetnu oplodnju, ali nije pomoglo. Nakon šest godina braka upoznala sam njega. Malo-pomalo postali smo prisni, ja sam se razvela uz užasna ogovaranja, ali mi je očajnički trebalo da me netko voli. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da postanem normalna žena. No, kako lijepo ne može potrajati, primijetila sam da moj dragi voli zaviriti u čašicu i tada postaje nasilan. To sam pripisivala sudjelovanju u ratu, ali voljela sam ga i nisam htjela ostati sama, iako je on više bio s prijateljima nego sa mnom. Nakon dvije godine sam zatrudnjela i rodila djevojčicu koju obožavam. No, čak ni rođenje djeteta nije ga promijenilo. Smeta mu moja mama koja živi s nama, smeta mu moja sestra koja nas povremeno posjećuje. Govori mi da sam nesposobna, a ja radim i živim za nas. On bi želio da živimo sami, ali ja ne mogu napustiti svoju mamu koja se za mene brinula otkako mi je sa šest godina umro otac, a ona je sav svoj život podredila meni. No, da smo i sami, opet ne bi bio kod kuće. Prije nekoliko mjeseci susrela sam jednu meni dragu osobu. Povremeno bismo izašli na kavu i popričali. Bilo mi je drago što nekome mogu otvoriti dušu. Kad smo se posljednji put sastali, našla sam se u njegovu zagrljaju. Tako sam se dobro osjećala, ali kad sam došla kući, grizla me savjest. Znam, kad ponovno odem s njim na kavu, moglo bi doći do nečega dubljeg. Nemam snage boriti se protiv toga. Sve ove godine molila sam svoga dragog da se vjenčamo, da se dijete ne rodi izvan braka, ali on nije htio. Kaže, to je isto kao da smo u braku. Ja sam se barem razvela, a on još nije. Ima ženu i sina kojega nije vidio četiri godine. Kad ga nešto pitamo o tome, kaže da me se to ne tiče. Ne mogu ga ostaviti jer ga volim, ali i radi naše kćeri. Ovaj drugi pita me zašto ne bismo imali nešto svoje kamo bismo pobjegli od problema. Oblak
Mislim da morate biti vrlo oprezni kako ovaj posljednji muškarac ne bi s vremenom prerastao u vezu od koje biste počeli nešto očekivati. Prije nego što popijete još nekoliko kava s “vama dragom osobom”, morate razriješiti svoju sadašnju situaciju. Kakav jest da jest, vaš se život uhodao, stiglo je u njega jedno novo biće, ali s potpuno nedefiniranim stanjem. Nije dovoljno da svoje dijete obožavate, ono traži pravog i istinskog oca, a uza se imate nesređenu osobu s hipotekom još postojećeg braka koji ne namjerava razvrgnuti. S vašim blagoslovom, i prilično neodgovornom ljubavi, pronašao je udobno svratište koje ne treba plaćati, čak u njega ni redovito svraćati, neosnovanih zahtjeva i maglovitih obveza. Sada, u tu zamršenu situaciju stiže nova simpatija s izgledima da je još više zamrsi i s podosta bizarnom idejom da nekamo pobjegnete od problema. A jedino što vi morate učiniti jest da ostanete sa svojim problemima i da ih riješite. Trideset vam je godina, odgovorni ste i prema sebi kako biste bili potpuno odgovorni prema drugima, osobito prema svojem djetetu. To rješavanje vidim na sljedeći način: oca svojeg djeteta kojega, unatoč ponižavanju, potpuno neshvatljivo još volite, stavite pred odluku ili razvod ili iseljenje. Ne razvede li se, dakle ne iseli li se, vi ćete se moći bez opterećenja brinuti za svoje dijete, osigurati mu sređeno djetinjstvo i susretati “vama drage osobe”, ispijati s njima kave i možda pronaći nekoga s kim će biti manje problema nego s posljednjom dvojicom vaših muškaraca. Možda ćete opet jednom očajnički trebati nekoga da vas voli. Nećete biti ni prva ni posljednja. Ali, ne puštajte ga olako u svoj život jer ćete inače doista ostati oblak koji putuje iznad stvarnosti, zdravog razuma i moguće sreće.