Beskućnik je osoba bez doma. Ta se definicija može odnositi na barem tri skupine osoba.
Beskućnik može biti krajnji siromah, osoba koja nema čime platiti stanovanje ni u vlastitom domu, ni u najmu, ni u kakvu svratištu, nego je prisiljena potražiti krov nad glavom ili u kakvoj ubožnici, ili spavati pod vedrim nebom, u nekom privremenom skrpanom skloništu, na ljepenki, pod mostom, možda u kartonskoj kutiji, ponekad u kontejneru za smeće, riskirajući smrt u smetlarskoj drobilici, po danu na klupi u parku ili u sredstvu javnog prometa, vukući za sobom torbu ili dvije u kojima je sav njezin imutak. Ti nevoljni beskućnici su, zajedno sa žrtvama na radu, najgore točke optužnice protiv neravnopravnosti i u najdemokratskijim društvima.
Ima i voljnih beskućnika, koji takav život izabiru sami, svojevoljno, kao klošari, ne prihvaćajući norme, nerijetko žrtve alkoholizma, odnosno duševnog poremećaja, ili samo krajnje neadaptirani na suvremeno društvo. Među njima sam nailazio i na osobe visokog obrazovanja i široke kulture, koje su odlučile raskinuti sve socijalne veze i trajati od jutra do jutra, smatrajući samo takav život slobodom. Neki od njih radije su riskirali smrt i zaista umrli smrznuti, nego da u hladnim noćima prihvate da se sklone u svratište ili barem u prostor podzemne željeznice.
Treću skupinu čine žrtve prirodnih odnosno ratnih katastrofa koji su ostali bez krova nad glavom, doma, ponekad i domovine, ali nalaze i snagu i možda pomoć kako bi opet negdje stekli pravo na rad i na dom, zajamčeno i dokumentima Ujedinjenih naroda.