Odluka Međunarodnoga suda pravde u Haagu, prema kojoj Srbija nije odgovorna za genocid u BiH, pa tako ni u Srebrenici, težak je udarac ideji pravednosti. Težak je to udarac svim entuzijastima, pojedincima i skupinama, vladinim i nevladinim organizacijama, koji se u svijetu bore za ideju pravne države i vladavine prava kroz koju će se ostvarivati temeljna ljudska, politička i građanska prava. Koliko god bi se ova presuda mogla nazvati sramotnom, ona to, nažalost, nije. Ona je, cinično govoreći, samo odraz stanja duha i načina razmišljanja pravno-političke elite u svijetu. A taj je način razmišljanja duboko kancerogen i samo generira nepravdu u svijetu. Još nijednom Međunarodni sud pravde nije utvrdio da je neka država odgovorna za genocid u drugoj državi. A razloga za to bilo je napretek.
Da je Sud donio odluku o umiješanosti Srbije u genocid, makar samo u Srebrenici, bio bi to pravni presedan koji bi na temelju anglosaksonskog prava obvezivao taj isti sud na donošenje odluka i u drugim slučajevima. Na primjer, što je ono što danas Rusi rade u Čečeniji, a što su stalno radili tijekom povijesti prema Čečenima, Tatarima i drugim narodima, što je rezultat velikoruskog načina razmišljanja. Ili ono što su radili u Afganistanu. Ili ono što su Amerika ili, pak, kolonijalne zemlje radile tijekom povijesti. Ili ono što Kina danas radi u Tibetu. I tako dalje i tako dalje... S kojim pravom i danas brojne zemlje u svijetu (opravdano) traže od Turske da prizna genocid nad Armencima. Ako ono što se događalo u Bosni, makar u Srebrenici, zločin koji su počinili eksponenti historijskoga velikosrpskog hegemonizma, rukovođeni iz Beograda, dok su počinitelji bili samo kostimirani u odjeću nekakve armije Republike Srpske, nije genocid, zašto bi se Turci ispričavali? Uz to, ova je odluka Međunarodnoga suda pravde ozbiljan udarac svim onim pojedincima i grupama koji posljednjih 80 godina nastoje pravno definirati termin agresije i unijeti ga u međunarodno pravo kao kazneno djelo. I to je zapravo glavni razlog zbog kojega Sud nije želio utvrditi odgovornost Srbije za agresiju na BiH, čije su posljedice bile i genocid. Neki će analitičari biti zadovoljni činjenicom što je Sud ipak utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid i da su ga počinili eksponenti velikosrpske politike. No, takva je odluka bespredmetna kao neka povijesna novost jer je ad hoc tribunal za bivšu Jugoslaviju već prvom pravomoćnom presudom, izrečenom generalu Krstiću, utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid.
Izravan napad
Prema tome, "hrabri suci" Međunarodnoga suda pravde u Haagu samo su potvrdili ono što su suci ad hoc tribunala već dokazali. Dapače, suci ad hoc tribunala u Haagu otišli su korak dalje i u svojim su presudama utvrdili umiješanost i Srbije i Hrvatske u međunarodni sukob u BiH. Sud pravde, dakle, učinio je korak natrag u odnosu na ad hoc tribunal i time pokazao koliko je ad hoc tribunal za bivšu Jugoslaviju bio važan kao presedan za napredak ideje pravde i pravednosti u svijetu.
Konačno, da nije bilo ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, ne bi bilo ni Stalnoga svjetskog suda za ratne zločine, ovakvoga krnjega i lošega kakav je on još uvijek. Pojedini analitičari drže da je ovakvoj odluci kumovao i prevladavajuće konzervativni stav kod većine sudaca u Međunarodnom sudu pravde. Mislim da to nije točno. Prevladalo je pomanjkanje hrabrosti za snažne povijesne iskorake koji bi ljudskom rodu donijeli malo više sigurnosti i mira.
Odluka Međunarodnoga suda pravde, koji je organ UN-a, izravan je napad na politiku UN-a artikuliranu kroz tribunal za bivšu Jugoslaviju. Naime, jedan od mandata koji je Vijeće sigurnosti povjerilo ad hoc tribunalu jest i doznavanje istine, kažnjavanje krivaca, ali i doprinos pomirenju i suživotu u državama sljednicama bivše Jugoslavije. Ova presuda Međunarodnoga suda pravde direktna je negacija sva tri mandata što ih je Vijeće sigurnosti povjerilo ad hoc tribunalu. Tvrditi da Srbija i Miloševićev režim nisu bili inicijator i glavni organizator, financijer i vojni rukovoditelj napada na Hrvatsku i BiH znači negiranje svih onih televizijskih izvještaja i novinskih članaka koji su godinama iz dana u dan opisivali činjenice i događanja u te dvije države. Ovako proizlazi da su novinari zapravo izmišljali zločine koji su se pred TV kamerama događali ili su zabilježeni fotoaparatima i člancima kao dokumenti. Ovakva presuda ne samo što neće pridonijeti smirivanju napetosti na terenu, nego je ona smrtonosni udarac krhkom primirju (a ne miru) što vlada na ovim prostorima.
Što se Hrvatske tiče, ova će presuda još više radikalizirati sve one ovdašnje snage koje su tražile i traže da se prvo definira tko je bio agresor, a tko žrtva u ovom ratu, ne negirajući potrebu da se sudi za ratne zločine koji su počinjeni s hrvatske strane. Nažalost, sada je očigledno da smo bili u pravu kada smo tvrdili da to nije moguće zato što za takvo što ne postoji uporište u međunarodnom (kaznenom) pravu. Sama činjenica da "svijet" na ovakav način arbitrira nad sudbinom malih naroda još će više osnažiti antieuropsko i antiatlantsko raspoloženje u Hrvatskoj. Sve ovo u Hrvatskoj samo će produbiti i ojačati ekstremni nacionalizam i ogorčenost hrvatskih građana, uz parolu da nam takav svijet i njegov moral i pravda ne trebaju.
Glavni ceh bijesa radikalnih hrvatskih ekstremista prema običaju će platiti oni Srbi koji su ostali u Hrvatskoj kao svojoj državi i domovini, poštujući njezin ustavnopravni poredak i zakone. Što se tiče Srbije i Srba u Republici Srpskoj, na Kosovu, ali i u Hrvatskoj, mnogi će od njih doživjeti ovu skandaloznu odluku Međunarodnoga suda pravde kao vjetar u leđa megalomanskim velikosrpskim apetitima. Čini se da nekima u svijetu nije jasno da većina Srba i dalje smatra svojim pravom granicu Virovitica - Karlobag. Rat na ovim prostorima nije prestao. On se sada vodi drugim sredstvima.
Naša snaga
Naime, na ovim prostorima nisu uklonjeni korijeni i uzroci koji su doveli i do ovoga posljednjeg rata: to su velikosrpski apetiti, ali i velikohrvatski apetiti čiji je cilj u prvoj fazi komadanje Bosne i definitivno rješenje muslimanskog pitanja. To je ono što će u prvoj fazi ujediniti velikohrvatske i velikosrpske ekstremiste u zajedničkoj borbi. Nakon toga zasigurno će uslijediti novi međusobni rat. Srbiji je danas ulaskom Rumunjske, Bugarske i Grčke u EU i NATO zatvoren put prema Istoku. Crna Gora, Makedonija, Albanija i Kosovo pod protektoratom su, otvorenim ili tajnim, međunarodne zajednice. Srbiji su tamo zalupljena vrata. Upravo stoga ostaje im glavni cilj Zapad, odnosno - Jadran. Muslimani u Bosni s pravom će biti ogorčeni na ovu odluku svijeta, kojom se samo nastoji prikriti loša savjest Zapada za suodgovornost zbog zločina počinjenih nad muslimanima u BiH. U pravu su i oni analitičari koji tvrde da je ova presuda Međunarodnog suda pravde vjerojatno i dio antimuslimanske histerije, što je vidljivo iz anketa prema kojima 50 posto stanovika demokratskih zapadnih zemalja svaki islam doživljava kao radikalni terorizam. Ovakav će stav, kao i odluka Suda, samo frustrirati muslimane u Bosni te biti hrana vahabitskom i svakom drugom radikalnom islamu. O svemu ovome "hrabri suci" Međunarodnoga suda pravde nisu vodili računa. Ali moramo mi. U Hrvatskoj, nažalost zasad jedinoj državi sljednici bivše Jugoslavije, kod velikog dijela kako stanovništva, tako i duhovne političke elite postoji svijest o potrebi da se na svaki način spriječe bilo kakvi (ratni) sukobi na ovom prostoru. U tome je naša snaga i ne smije nas obeshrabriti ni ova sudska odluka. Samo snažnim zalaganjem za izgradnju demokratske pravne države na temelju pozitivnih svjetskih i europskih vrednota i iskustava Hrvatska može doista biti regionalni lider i uzor drugim državama sljednicama Jugoslavije.
Zvonimir Čičak
Da je Sud donio odluku o umiješanosti Srbije u genocid, makar samo u Srebrenici, bio bi to pravni presedan koji bi na temelju anglosaksonskog prava obvezivao taj isti sud na donošenje odluka i u drugim slučajevima. Na primjer, što je ono što danas Rusi rade u Čečeniji, a što su stalno radili tijekom povijesti prema Čečenima, Tatarima i drugim narodima, što je rezultat velikoruskog načina razmišljanja. Ili ono što su radili u Afganistanu. Ili ono što su Amerika ili, pak, kolonijalne zemlje radile tijekom povijesti. Ili ono što Kina danas radi u Tibetu. I tako dalje i tako dalje... S kojim pravom i danas brojne zemlje u svijetu (opravdano) traže od Turske da prizna genocid nad Armencima. Ako ono što se događalo u Bosni, makar u Srebrenici, zločin koji su počinili eksponenti historijskoga velikosrpskog hegemonizma, rukovođeni iz Beograda, dok su počinitelji bili samo kostimirani u odjeću nekakve armije Republike Srpske, nije genocid, zašto bi se Turci ispričavali? Uz to, ova je odluka Međunarodnoga suda pravde ozbiljan udarac svim onim pojedincima i grupama koji posljednjih 80 godina nastoje pravno definirati termin agresije i unijeti ga u međunarodno pravo kao kazneno djelo. I to je zapravo glavni razlog zbog kojega Sud nije želio utvrditi odgovornost Srbije za agresiju na BiH, čije su posljedice bile i genocid. Neki će analitičari biti zadovoljni činjenicom što je Sud ipak utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid i da su ga počinili eksponenti velikosrpske politike. No, takva je odluka bespredmetna kao neka povijesna novost jer je ad hoc tribunal za bivšu Jugoslaviju već prvom pravomoćnom presudom, izrečenom generalu Krstiću, utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid.
Izravan napad
Prema tome, "hrabri suci" Međunarodnoga suda pravde u Haagu samo su potvrdili ono što su suci ad hoc tribunala već dokazali. Dapače, suci ad hoc tribunala u Haagu otišli su korak dalje i u svojim su presudama utvrdili umiješanost i Srbije i Hrvatske u međunarodni sukob u BiH. Sud pravde, dakle, učinio je korak natrag u odnosu na ad hoc tribunal i time pokazao koliko je ad hoc tribunal za bivšu Jugoslaviju bio važan kao presedan za napredak ideje pravde i pravednosti u svijetu.
Konačno, da nije bilo ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, ne bi bilo ni Stalnoga svjetskog suda za ratne zločine, ovakvoga krnjega i lošega kakav je on još uvijek. Pojedini analitičari drže da je ovakvoj odluci kumovao i prevladavajuće konzervativni stav kod većine sudaca u Međunarodnom sudu pravde. Mislim da to nije točno. Prevladalo je pomanjkanje hrabrosti za snažne povijesne iskorake koji bi ljudskom rodu donijeli malo više sigurnosti i mira.
Odluka Međunarodnoga suda pravde, koji je organ UN-a, izravan je napad na politiku UN-a artikuliranu kroz tribunal za bivšu Jugoslaviju. Naime, jedan od mandata koji je Vijeće sigurnosti povjerilo ad hoc tribunalu jest i doznavanje istine, kažnjavanje krivaca, ali i doprinos pomirenju i suživotu u državama sljednicama bivše Jugoslavije. Ova presuda Međunarodnoga suda pravde direktna je negacija sva tri mandata što ih je Vijeće sigurnosti povjerilo ad hoc tribunalu. Tvrditi da Srbija i Miloševićev režim nisu bili inicijator i glavni organizator, financijer i vojni rukovoditelj napada na Hrvatsku i BiH znači negiranje svih onih televizijskih izvještaja i novinskih članaka koji su godinama iz dana u dan opisivali činjenice i događanja u te dvije države. Ovako proizlazi da su novinari zapravo izmišljali zločine koji su se pred TV kamerama događali ili su zabilježeni fotoaparatima i člancima kao dokumenti. Ovakva presuda ne samo što neće pridonijeti smirivanju napetosti na terenu, nego je ona smrtonosni udarac krhkom primirju (a ne miru) što vlada na ovim prostorima.
Što se Hrvatske tiče, ova će presuda još više radikalizirati sve one ovdašnje snage koje su tražile i traže da se prvo definira tko je bio agresor, a tko žrtva u ovom ratu, ne negirajući potrebu da se sudi za ratne zločine koji su počinjeni s hrvatske strane. Nažalost, sada je očigledno da smo bili u pravu kada smo tvrdili da to nije moguće zato što za takvo što ne postoji uporište u međunarodnom (kaznenom) pravu. Sama činjenica da "svijet" na ovakav način arbitrira nad sudbinom malih naroda još će više osnažiti antieuropsko i antiatlantsko raspoloženje u Hrvatskoj. Sve ovo u Hrvatskoj samo će produbiti i ojačati ekstremni nacionalizam i ogorčenost hrvatskih građana, uz parolu da nam takav svijet i njegov moral i pravda ne trebaju.
Glavni ceh bijesa radikalnih hrvatskih ekstremista prema običaju će platiti oni Srbi koji su ostali u Hrvatskoj kao svojoj državi i domovini, poštujući njezin ustavnopravni poredak i zakone. Što se tiče Srbije i Srba u Republici Srpskoj, na Kosovu, ali i u Hrvatskoj, mnogi će od njih doživjeti ovu skandaloznu odluku Međunarodnoga suda pravde kao vjetar u leđa megalomanskim velikosrpskim apetitima. Čini se da nekima u svijetu nije jasno da većina Srba i dalje smatra svojim pravom granicu Virovitica - Karlobag. Rat na ovim prostorima nije prestao. On se sada vodi drugim sredstvima.
Naša snaga
Naime, na ovim prostorima nisu uklonjeni korijeni i uzroci koji su doveli i do ovoga posljednjeg rata: to su velikosrpski apetiti, ali i velikohrvatski apetiti čiji je cilj u prvoj fazi komadanje Bosne i definitivno rješenje muslimanskog pitanja. To je ono što će u prvoj fazi ujediniti velikohrvatske i velikosrpske ekstremiste u zajedničkoj borbi. Nakon toga zasigurno će uslijediti novi međusobni rat. Srbiji je danas ulaskom Rumunjske, Bugarske i Grčke u EU i NATO zatvoren put prema Istoku. Crna Gora, Makedonija, Albanija i Kosovo pod protektoratom su, otvorenim ili tajnim, međunarodne zajednice. Srbiji su tamo zalupljena vrata. Upravo stoga ostaje im glavni cilj Zapad, odnosno - Jadran. Muslimani u Bosni s pravom će biti ogorčeni na ovu odluku svijeta, kojom se samo nastoji prikriti loša savjest Zapada za suodgovornost zbog zločina počinjenih nad muslimanima u BiH. U pravu su i oni analitičari koji tvrde da je ova presuda Međunarodnog suda pravde vjerojatno i dio antimuslimanske histerije, što je vidljivo iz anketa prema kojima 50 posto stanovika demokratskih zapadnih zemalja svaki islam doživljava kao radikalni terorizam. Ovakav će stav, kao i odluka Suda, samo frustrirati muslimane u Bosni te biti hrana vahabitskom i svakom drugom radikalnom islamu. O svemu ovome "hrabri suci" Međunarodnoga suda pravde nisu vodili računa. Ali moramo mi. U Hrvatskoj, nažalost zasad jedinoj državi sljednici bivše Jugoslavije, kod velikog dijela kako stanovništva, tako i duhovne političke elite postoji svijest o potrebi da se na svaki način spriječe bilo kakvi (ratni) sukobi na ovom prostoru. U tome je naša snaga i ne smije nas obeshrabriti ni ova sudska odluka. Samo snažnim zalaganjem za izgradnju demokratske pravne države na temelju pozitivnih svjetskih i europskih vrednota i iskustava Hrvatska može doista biti regionalni lider i uzor drugim državama sljednicama Jugoslavije.
Zvonimir Čičak