Božić je za kršćane rođendan Isusa Krista, dakle Božjeg sina te Boga i čovjeka istodobno, koji je nakon utjelovljenja i rođenja mučen i ubijen razapinjanjem na križu, pa zatim uskrsnuo od mrtvih.
U religijskoj dimenziji Božić je svetkovina u kojoj su se, sinkretski, našli elementi kršćanske mitologije, s elementima pretkršćanskih mitologija, a ponajviše s kultom obnavljanja Sunca, prirode i blagostanja nakon zimskog suncostaja (solsticija), poslije kojega je dan opet sve dulji.
U svojoj društvenoj (ponajprije kulturnoj, ali i ekonomskoj i inoj) dimenziji Božić postaje civilizacijski fenomen koji nadilazi i vjerski, a i religijsko-mitološki okvir.
“Božić” (praslavenski: “*božîtj’”) je deminutiv: mali bog, Sunce još mlađahno i slabačko - tumačio je Nodilo, kao i Svarožić u istočnih Slavena prema ocu Svarogu.
Naziv “bog” i ime “Bog” potječe iz indoevropskog korijena “*bhag-” (dijeliti), pa je staroindijski “bhágah” i dobro, i blago, i sreća, i orgazam.
Skok i Gluhak podsjećaju da je riječ “*bog'” značila dobrobit, pa je imućan “bogat”, a sirotan je “ubog” ili “nebog”. U avestijskome “baxš-” znači darovati, odatle stariji perzijski “baxšiš”, koji je preko turskoga ušao u bosanski (pa i hrvatski) te u arapski kao “bakšiš” (napojnica). “Bagdad” bi mogao značiti: “Bog dao”, “Božji dar”.
“Božić” je u hrvatskome i prezime, patronimik od hipokoristika “Bože” ili “Božo” za muško ime “Božidar”.