U ljeto daleke 1987. godine društvo od nas devetoro krenulo je na putovanje. Osam studenata arhitekture i jedan student medicine. Pet djevojaka i četiri dečka: Madlena, Nastja, Marina, Emina, Zlaja, Nikša, Emir, Šiki i ja. Od toga smo jedino moj (sadašnji) suprug i ja bili par. A kombinacija svih nas bila je zagrebačko-opatijsko-splitsko-šibensko-banjalučka. Šareno, veselo i entuzijastično društvo, koje se znalo s fakulteta.
Cilj nam je bio Kongres studenata arhitekture u Helsinkiju, ali smo do tamo odlučili putovati iznajmljenim kombijem.
To putovanje koje je trajalo tri tjedna bilo je toliko puno doživljaja, zabave, smijeha, otkrića i avanture da nam je svima ostalo u nezaboravnom sjećanju. I još smo sa sobom nosili veliku VHS kameru i snimali cijelim putem pa smo poslije mogli sve to ponovno gledati.
Toliko nezaboravnih uspomena
Naša ruta je prolazila kroz Berlin (nasred kojega je još uvijek stajao veliki zid), Hamburg, Dansku, Norvešku, Švedsku i Finsku, a svuda je bilo znamenite arhitekture koju smo svakako željeli pogledati i fotografirati. No kasnije, pregledavajući videe, jedino što nam je bilo zanimljivo bilo je gledanje nas samih i ponovno i ponovno smijanje svim dogodovštinama. Mnoge noći smo svih devetoro prespavali u kombiju, među svim stvarima (i iako se svatko žalio da mu je jako neudobno, nitko se nije želio mijenjati za mjesto). U Istočnom Berlinu je sve bilo izuzetno jeftino, promijenjen novac nismo znali kako potrošiti pa smo svi u robnoj kući kupili šešire neobičnih oblika i nosili ih ostatak puta. Većina nas je krenula s torbom ljetne garderobe, a u Skandinaviji je bilo toliko hladno da smo na kraju svi redom bili obučeni u velike džempere mog supruga, koji ih je jedini uzeo. Zamislite kako je izgledao svijetloplavi kombi pun neobičnih likova u prevelikim džemperima, s čudnim šeširima na glavi :-). A kombiju su svako malo otpadala vrata.
Na jednom finskom jezeru s lokalnim stanovnicima pjevali smo "Yellow Submarine" na način: We all live in Jerkesertemen, Jerkesertemen, Jerkesertemen... (ime tog mjestašca), skicirali smo u blokove, neki su pisali pjesme. Neprestano smo zadirkivali jedni druge i kasnije prepričavali "legendarne izjave s putovanja". Karte za skandinavski trajekt za naš su studentski budžet bile jako skupe pa smo odlučili kupiti karte samo za kombi i četiri osobe, a ostalih petoro smo sakrili i prošvercali na brod ispod torbi i kofera. Doslovno mladost-ludost! I zauvijek nezaboravno druženje.
Od tada su prošle pune trideset dvije godine. Društvo je diplomiralo i "raštrkalo" se na sve strane. Nikada se više nismo svi zajedno našli. Svatko je krenuo svojim putem, a većina nas danas ima obitelj i već odraslu djecu. Nas petoro živi u Zagrebu, njih dvije u Šibeniku, jedan u Njemačkoj, a jedan u Londonu.
Ti susreti imaju posebnu moć
Ali ovoga ljeta se nenadano rodila ideja o ponovnom okupljanju i stvarno - uspjeli smo se naći na jednom mjestu svih nas devetoro! I tu sam otkrila da takvi susreti imaju zaista posebnu i čudesnu moć.
Nakon kratkog dojma o tome koliko se tko promijenio, ubrzo nam se činilo da se zapravo ama baš ništa nije promijenilo - svatko od nas je i dalje imao isti osmjeh, isto držanje, isti duh.
I jedni smo druge vidjeli doslovno kao da smo evo baš sada - i dalje studenti. Nakon zajedničkog kupanja, sjedeći za stolom, sjećali smo se svih detalja putovanja kombijem (kojeg smo od milja, po "skandinavski" bili prozvali kombinen) i čudili se koliko su nam svima ta naša tri tjedna bila posebna i toliko upečatljiva - tri čudesna tjedna koja su nas zauvijek povezala. Najljepše putovanje ikad. Pričajući o svemu, opet smo se jednako smijali i na jednak način jedni druge zadirkivali.
Vrijeme koje je u međuvremenu prošlo, nestalo je. Kao i sve brige svakidašnjice.
Dogodila se čarolija
A nakon toga smo gledali stare snimke. Glasovi s ekrana i smijeh iz 1987. miješao se s istim takvim glasnim smijehom iz sadašnjosti, istih glasova. Čarolija. Svi smo se svakom stanicom svoga tijela u tim trenucima doslovno preselili u - svoje davno ja.
Idući dan kad se vratio u Zagreb, Nikša nam je napisao u zajedničku grupu: "Ošamućen sam, imam osjećaj kao da se nisam vratio s našeg mora, nego sam upravo došao iz Imatre i Berlina".
Probudite istinskog sebe
Ono što vam ovom pričom želim reći je: potrudite se i svjesno obnovite kontakte i prijateljstva iz mladosti! Druženja s ljudima s kojima smo se tada dobro znali i zajednički radovali, imaju čudesnu moć da u nama ponovno probude nas same - onog mladog neopterećenog i veselog Ja. Onoga kojeg smo jedni u drugima poznavali, kojeg smo zapamtili. I sada kad se sretnemo, jednostavno ne možemo a da upravo to nešto, nama drago i poznato u drugoj osobi ne vidimo. Videći tako mladost jedni u drugima - kao da godine uopće nisu prošle, pomažemo si da se prisjetimo i ponovno doživimo i probudimo - istinskog sebe. Svog najdražeg sebe.
I zato i vi, evo odmah sada - napravite popis ljudi s kojima ste se nekoć radovali, a odavno se niste vidjeli. Vrijeme je da ih nazovete!