Piše: Tomislav Senečić, predavač u programu Svjesno roditeljstvo i voditelj Centar za integrativni razvoj • svjesno-roditeljstvo.com
U današnje doba sve je veća potreba ljudi za nekom vrstom rada na sebi. Moderan način života iznio je na površinu razne tjeskobe i depresivna stanja. Materijalno blagostanje u kojem živimo i dostupnost informacija također su nam dali priliku da se možemo okrenuti sebi u proces introspekcije i samospoznaje u želji da naš život unaprijedimo kako bi bili sretniji, ispunjeniji i zadovoljniji.
Kako je sve počelo
U spoju potrebe da kreiramo život s manje patnje i mogućnosti koje nam daje življenje u razvijenom društvu stvorena je tzv. industrija osobnog razvoja. Trenutno je to jedna od najbrže rastućih industrija 21. stoljeća. Početak seže u osamdesete godine prošloga stoljeća pojavom new age pokreta i popularne sugestivne psihologije. Uporište ovog tada brzorastućeg pokreta temeljilo se na objašnjenju uzroka i posljedica, akcije i reakcije začinjenim teorijama o anđelima, duhovnim vodičima i karmičkoj predodređenosti. Imali smo procvat reikija, karmičke dijagnostike, kristaloterapije i energetskih iscjeljivanja.
Problem new agea bio je u nedostatku jasne mape. Puno toga bilo je mistificirano, subjektivno i kao takvo izvrstan poligon za manipulacije autoriteta na tom području. Sama paradigma bila je iz današnje perspektive prilično infantilna.
Za razliku od tog doba današnja industrija osobnog razvoja bitno se unaprijedila. Sazrela je i odrasla i svoje uporište počela je tražiti u znanosti. Budući da je tržište naraslo i sve više ljudi traži pomoć tako se i broj sudionika na tržištu povećao. U nastaloj borbi za klijente treba biti što vjerodostojniji i ozbiljniji.
Ostvariti sebe
Znanstveni pristup osobnom razvoju postaje mainstream. Police knjižara sve više okupiraju knjige o osobnom razvoju sa znanstveno utemeljenim metodama. Razvoj neuroznanosti i napredak u istraživanjima mozga postao je temelj novog pristupa u okončanju ljudske patnje. Nekadašnje dugokose sijede učitelje u širokim košuljama indijskog uzorka zamijenili su vješti i educirani govornici u dobrim odijelima, pozivajući se na najnovija znanstvena istraživanja. Industrija je evoluirala i dolaze nova znanja. Najprodavanije knjige u knjižarama su one o samopomoći, internet je preplavljen raznim programima osobnog razvoja, škola života, upravljanja stresom i općenito poboljšanja životnih vještina. Na YouTubeu možemo gledati coacheve, nlp praktičare, neuroznanstvenike, terapeute laike koji vrlo sugestivno objašnjavaju zašto je baš njihov pristup taj koji mijenja život nabolje. Prosječnom čovjeku teško se snaći u poplavi informacija o tome kako njegov život može biti bolji.
Većina tih pristupa, učenja ili tehnika ima nešto zajedničko, a to je da vam garantiraju da će vaš život izgledati bolje, da ćete biti funkcionalniji u partnerskim odnosima, da ćete popraviti svoje zdravlje, raditi bolji posao i generalno biti sretnija osoba. Oslobodit ćete svoj potisnuti potencijal i realizirati svoju stvarnu autentičnu prirodu, esencijalno Ja koje je jedinstveno i posebno.
Upravo tu je moment gdje se mnogi od nas odlučuju na put osobnog razvoja. Ostvariti sebe u svom najboljem izdanju. To je u svakom slučaju sasvim legitimna želja jer se svatko od nas želi realizirati i manifestirati u svojoj kreativnosti i dati sebi najbolje od sebe. Osobni razvoj daje neki osjećaj svrhe života i često može dati osjećaj posebnosti. Ljudi koji se bave osobnim razvojem često upadnu u zamku vlastitog ega i počinju dijeliti ljude na one koji rade na sebi i ostale. Stvara se osjećaj posebnosti i pripadnosti duhovnoj eliti.
Osobni razvoj daje neki osjećaj svrhe života i često može dati osjećaj posebnosti.
Osjećaj vlastite vrijednosti
U našim najranijim razvojnim fazama potrebni su nam dovoljno dobri uvjeti kako bi stvorili zdravu bazu naše psihe. Postignuće rane razvojne faze od 0-3 i 0-6 godina jest stvoriti osjećaj OK-nessa. To znači da o sebi imam pozitivno mišljenje, zdrav osjećaj sebe koji se ne temelji na uspoređivanju s drugima. Usporedba u ovom kontekstu ne postoji. Zdrav osjećaj vlastite vrijednosti ne doživljavam kao ništa posebno. Imam uvjerenje da nisam savršen i da kao ljudsko biće imam slabosti te da nisam bolji niti lošiji od drugih. Iz vlastitog zadovoljstva sobom mogu prihvatiti tuđi uspjeh ne osjećajući se ugroženim.
Iz Ok-nessa proizlazi objektna stalnost - svijest o sebi da sam normalno ljudsko biće sposobno za najbolje i najlošije.
Uzemljen sam u običnosti ljudskoga. Za takvo postignuće potrebno mi je dovoljno dobro iskustvo odrastanja gdje sam okružen ljubavlju i prihvaćanjem te da je zrcaljenje okoline bilo pozitivno.
Ako su moja rana iskustva bila nedovoljno dobra ili traumatična izostat će osjećaj Ok-nessa. Umjesto dobre slike o sebi prevladavat će osjećaj bezvrijednosti. Osjećati se bezvrijednim je devastirajuće za našu psihu. Ako sam bezvrijedan neću biti voljen, a bez ljubavi ne mogu preživjeti. Iz te situacije kreće jedan od najpogubnijih psiholoških rascjepa. Svu preostalu energiju usmjeravam u kompenzaciju i prikrivanje osjećaja bezvrijednosti. Ego postaje struktura koja pokušava stvoriti sliku vrijednosti, ali iz puno nezdravijeg mjesta. Gradimo sliku sebe kroz posebnost nadajući se da ćemo tako postati dovoljno vrijedni i zaslužiti ljubav. Pretvaramo se u tragičnu ljudsku figuru koja pokušava naći svoje mjesto u ovom svijetu bivajući posebniji od drugih. Ovisno o resursima koji su nam dostupni mi ćemo graditi naš identitet baziran na tome da smo u nečemu vrjedniji od drugih. Ako smo lijepi osjećat ćemo se posebno, ako nas priroda nije obdarila ljepotom pokušat ćemo kroz moć, novac ili uspjeh. Ako ni to ne upali, možemo ostavljati dojam da smo jako pametni i intelektualno nadmoćni ili se prikloniti određenoj ideologiji, pokretu, uvjerenju, životnom stilu sve kako bi izbjegli običnost i bezvrijednost.
Ako ništa od toga nije uspjelo postoji osobni razvoj i to onaj koji govori o mojoj posebnosti, jedinstvenosti, mom božanskom potencijalu. U želji da izbjegnem osjećaj bezvrijednosti ideje rada na sebi mogu mi izgledati prilično primamljivo - možda baš tu mogu realizirati vlastitu posebnost. S obzirom na to da u osobnom razvoju prevladavaju pristupi koji su self-oriented stvara se pogodno tlo za podupiranje narcisoidnosti. Uglavnom sve je orijentirano na dati sebi, ja, ja, moje potrebe, moje granice, moj život itd…, što je u suštini u suprotnosti s razvojem svijesti.
Kako 'razbiti' iluzije
Stvarna svrha osobnog razvoja nije u ideji kako da budemo sretniji, sposobniji, moćniji ljudi. Upravo je tu najveća zamka cijele ove priče. Naš ego učinit će sve kako bi izbjegao bol, doživljeno poniženje, osjećaj odbačenosti, i u konačnici bezvrijednost. Često sam svjedokom da se osobni razvoj koristi sasvim nesvjesno kako bi stvorio vještine da još više pobjegnemo od dijelova sebe koji nam nisu ugodni i tako kreiramo još veću iluziju sebe. Stvaramo imidž prorađenih svjesnih bića, a da se nismo niti približili užasu vlastitog osjećaja bezvrijednosti.
Stvarni osobni razvoj počinje sposobnošću prihvaćanja istine o sebi. Prihvaćanjem istine shvaćamo da nismo ništa posebno i tu leži najveći izazov za ego, ali i najveće rasterećenje.
Spoznajom i prihvaćanjem vlastite istine i svih neželjenih osjećaja izlazimo iz kruga patnje i neprekidnog investiranja životne energije u obranu od osjećaja bezvrijednosti. Naš cijeli sistem izgradio je uspješne mehanizme kako bi izbjegao suočenje s bezvrijednošću; npr. možemo stvarati sliku poniznosti i skromnosti, a da u tome tražimo posebnost.
Za početak osobnog razvoja dobro je upitati sebe: koja je moja stvarna istina u ovom trenutku? Kako se stvarno osjećam? Korak dalje je osvijestiti, priznati sebi sve osjećaje koji se nalaze iza vlastitih obrana. Prihvaćanjem sebe u svojoj ljudskosti, odustajanjem od potrebe da budem ili postanem nešto kako bih bio voljen postajem rasterećen i slobodan u svojoj nesavršenoj ljudskosti i običnosti i konačno spreman da počnem živjeti stvaran život. Tu moram biti spreman susresti se s dijelom sebe koji podržava iluziju i ne živi u svojoj istini. Susretanjem sebe na toj razini i prihvaćajući vlastitu istinu svjedočimo prekrasnom paradoksu - da prihvaćanjem onoga što nam je bilo neprihvatljivo to prestaje biti problem. Ulazimo u prostor nebranjenog ja gdje upravo u mjestu gdje ne trebam ništa braniti ili skrivati susrećem jedan novi osjećaj snage i dubokog rasterećenja. Sve što moramo braniti na svjesnoj ili nesvjesnoj razini postaje naša slabost. Najčešći način da se obranimo jest da moramo postati netko ili nešto. Upravo spoznaja da nisam toliko važan niti bitan otvara vrata sasvim nove dimenzije života. Sve do tada branjene dijelove potrebno je integrirati kako bismo se osjećali stvarniji i potpuniji. Priznavanjem svojih najvećih strahova, slabosti i dijelova nas kojih se sramimo te otvaranjem kapaciteta da to osjetimo u svojoj punoj snazi čini nas opet ljudskima te nam daje sposobnost za prihvaćanje drugih u njihovoj cjelovitosti. Lišeni iluzija savršenstva i slike vlastite veličine branjene ponosom postajemo bića spremna za stvarnu ljubav.