Sreća i nesreća

'Znala sam da si ti moja majka, jer samo ona ima takav sjaj u očima kad gleda svoje dijete'

Dijete je ostavila pred ustanovom za nezbrinutu djecu. No prije nego je ostavila svoju djevojčicu, saznala je da ustanova dugo traži čistačicu...

Život te često puta natjera na nešto što misliš da nikada ne bi učinio. Kada su u pitanju male stvari, lakše pregrmiš, utješiš se riječju, događa se. I zaista se u životu svašta događa, našom nepažnjom, naivnim povjerenjem, lošom sudbom ili prosudbom. Greške se potkradu, a je li nam greške nešto i ukradu? Kada nam ne bi ukrale ne bi ih ispravljali, popravljali… jer greške su naši šavovi, a šavovi se itekako broje. To su oni duševni šavovi, gdje ulogu ne igra preciznost u šivanju, nego pronalazak u iscjeljivanju.


Sreće je uvijek premalo

Ali život ne pita kada će zaskočiti čovjeka, kad će mu stati na dušu ili je osloboditi. Pa ako se i primimo one izreke, kako je svako zlo za neko dobro, je li uvijek i doživimo? Sreća je poput pjene na rukama od upotrebe tekućeg sapuna, čim je isperemo kao da je nije ni bilo. Zato je sreće uvijek premalo, pa i kada nas nađe u nas uđe pitanje, koliko će trajati. Zato nas osjećaj sreće pod utjecajem straha od trajanja, nikada ne može potpuno obuzeti. Znači li to da iako je priželjkujemo, toliko je se i bojimo. Previše je dobro, svi smo od nas rekli, ali se usput bojali potencijalne nesreće koja došeta  baš kad nas sreća opusti.


Duševni šavovi

Je li učenje o životu upravo u shvaćanju da bi bez nesreće izostao osjećaj sreća i obrnuto. Netko će reći, to je uvrnuto. Nije. U svemu je važno vrijeme. Naravno da bi htjeli da se osjećaj sreće nikad ne prekine, a osjećaj nesreće nikad ne dogodi. Kao što bi htjeli da nikad nismo prevareni, potlačeni, omalovažavani, napadnuti, lažno optuženi, izmanipulirani, jer upravo zbog tako teških emocija naši duševni šavovi pucaju.

Ali kada ljubav zakuca na naša vrata i prividno spoji te šavove i sreća je prividna, samo mi odgađamo vjerovati u to i nastavljamo živjeti sa zakrpama na duši. Može li čovjek samome sebi biti  najbolji psihoterapeut, ako si prizna razlog svojih pogrešaka? Tek priznanjem prestajemo ih ponavljati, razbistrimo naš um, a bistar um itekako podiže umnu snalažljivost, čak i u trenucima koji su najteži.

 

Svaki je čovjek 'mađioničar' svog života i svi se mi služimo raznim trikovima da bi duševno preživjeli, ostali zdravi u razumu i tjelesno se ne raspali. Ona želja za preživljavanjem, nikada nas ne napušta, iako često puta kažemo, bolje da se nismo ni rodili. To su samo trenutačne slabosti. To je onaj instinkt u nama koji nas budi kada se želimo predati, odustati, kada više razočaranja ne možemo podnijeti, kada nas trese groznica od nemoći.


Uvijek prema naprijed

Čovjek se lako izgubi u šumi ako ne zna put, ako ne poznaje šumu. Zato prije svakog poduzetog postupka treba dobro razmisliti. Ako treba i po nekoliko puta, hoće li nas odluka koju donesemo proganjati ili osloboditi. Jer iako nam se nešto dogodi što nas užasno pogodi, tome uvijek možemo doskočiti, ako se ne prepustimo očajanju, opravdanju, preispitivanju odluka. Važno je u glavi se 'kretati' uvijek prema naprijed.


Nije bila ljubimica

Ilijana je bila svibanjski pupoljak pred kojom je život tek otvarao svoja vrata. Nije bila ljubimica svojih roditelja, jer u obitelji s petero djece svi su manje ili više ljubimci. Živjela je u mjestu Kaštel Sućurac. Oduvijek je voljela djecu. Zato je upisala školu za odgajateljicu. Zanesena, mladošću opijena, ali ipak prizemljena znala je da itekako mora zapeti ako želi nakon srednjeg obrazovanja nastaviti daljnje obrazovanje. Imala je veliko povjerenje u sebe, a njezini roditelji također. Uvijek bi joj govorili: 'Kako se pobrineš za sebe, tako će ti i biti'.


U ljubavnoj ekstazi

Malo mjesto od čovjeka uvijek više traži, jer tamo se priča preko plota, a glasine pušu brzinom orkanske bure. Zato je Ilijana bila vrlo pažljiva, čekajući vrijeme da u Splitu nastavi svoje školovanje. Zašto se planovi izjalove i što čovjeka navede da sam sebe zavede? Na zadnjoj godini srednje škole, pod utjecajem ljubavne ekstaze zaboravila je sve svoje planove, na poduke roditelja, posebice majke, na mnoge sate na kojima je slušala vjeroučitelja. Naravno da je dečko s kojim je pod mjesečinom zatrudnjela zanijekao mogućnost sebe kao oca, čak je prozvao promiskuitetnom. Na prvi duševni udarac došao je i drugi.

Nakon završene srednje škole roditelji su je istjerali gotovo bez ičega. Trudnoća je bila premala da bi mjesto o tome brujalo, pa su roditelji vrlo lako plasirali priču da je njihova Ilijana krenula na studij u Rijeku. Ilijana je doista otišla u Rijeku, obratila se za pomoć časnim sestrama, rekla im istinu kako je pala pod križem požude, ali da joj pobačaj ne pada na pamet. Ponavljala je, 'to je grijeh, to je grijeh'… iz uvjerenja straha ili ljubavi, nitko nije pitao. Ponavljala je… 'samo mi pomozite, dok ne rodim, dok se ne zaposlim'…

 

Časne su je smirivale, prihvatile, bile joj prijateljice i majke, veseleći se svakom otkucaju djeteta koje je vrlo nestašno u njezinom trbuhu davalo znakove života. Nakon poroda iskreno im je zahvalila, ali i lagala kako je pronašla posao, kako se izvrsno snašla. No ono što je ona učinila bilo je potpuno suprotno. Dijete je ostavila pred ustanovom za nezbrinutu djecu. No prije nego je ostavila dijete, saznala je da ustanova dugo traži čistačicu. Na grudima djeteta stavila je cedulju s imenom Karla. Da zaokružim priču, kako ništa nije nemoguće. Ilijana je dobila mjesto čistačice. Djetetu u ustanovi nisu promijenili ime. Vremenom se oslobodilo i mjesto odgajatelja koje su njoj ponudili, jer im je pri zaposlenju za čistačicu opisala svoj životopis. Od prvog dana, iako je Karlu prepustila drugima, nije ju napustila. Potajno ju je odgajala, potajno su se zbližavale.


Poput čarolije

I kada je Karla napustila dom Ilijana je i dalje ostala raditi u istoj ustanovi, da nitko ne posumnja. Iznenađenje koje je od Karle doživjela kada ju je posjetila privatno, poput čarolije zacijelilo je njezinu dušu. Karla je zagrlila Ilijanu i rekla: 'Iako si njih prevarila, mene nisi. Znala sam da si ti moja majka, jer samo majka ima takav sjaj u očima kad gleda svoje vlastito dijete'.

 

MISAO  TJEDNA

Hoćeš li potonuti ili ostati na površini, ovisi o stanju tvoje psihičke stabilnosti.

 

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo