Čovjek od samog postanka ima želju za uspjehom. Reći samome sebi ili nekom drugom 'ja sam uspješna osoba' podiže samopouzdanje, mijenja raspoloženje, važnost u društvu i onaj neki osjećaj iznutra vrlo teško definiran, ali itekako bitan kao motiv za dalje. Recimo, biti uspješan lovac u neka davna vremena, biti zavodnik koji svaku ženu opčini, poznavati trave koje liječe, vrač koji izaziva kišu u vrijeme sušnih razdoblja… Do dana današnjeg ništa se nije promijenilo, samo je želja promijenila oblike fokusirajući se više na kapitalne vrijednosti, jer čim se čovjek njima oblijepi, sjaji kao božićna jelka, postajući meta onih koji ga žele iskoristiti ili zavidnih koji ga proklinju da što prije propadne.
Kad čovjek pogleda s te strane, što on od tog uspjeha ima za samoga sebe? Nakon prvog pozitivnog vala i povjerenja kako će ga mimoići takva iskušenja, čim se pojave u njega se uvuku oprečni osjećaji, pa si postavi pitanje: 'Voli li me itko kao čovjeka ili zbog onog što kao čovjek postižem'? To pitanje povlači sa sobom i mnoga ostala pitanja poput: 'Kad više ne budem mogao ispunjavati svrhu, hoće li me moji ukućani razumjeti ili odbaciti'? Razumijevanje je toliko rijetka pojava da bi je glatko mogli izbaciti iz rječnika, a odbacivanje bez imalo isprike umota se u foliju ispod koje piše ignoriranje
Originalnost i dobici
Od starih lovorika se očito ne živi. Jer, kad jednom počneš pokazivati sposobnosti koje te istaknu među mnoštvom, dok ne zaklopiš oči u vijeke vijekova amen, nema te isprike kojom ćeš se opravdati i ostati u dobrom sjećanju. To govori u prilog koliko smo mi ljudi grabežljivi, čim od tuđe originalnosti očekujemo dobitke kao da smo ih i sami zaslužili. Ali takvi ljudi nastavljaju postizati uspjeh, bez obzira što su vrlo svjesni kako godine prolaze da će umjesto ovacija češće biti 'linčovani' pripisujući im osobine nezasitnosti, taštine, koje oni možda uopće nemaju. Da se čovjek može cijepiti protiv svoje originalnosti sigurno bi to učinio, znajući što ga čeka kada jednom dođe na listu uspješnih ljudi. Umjesto da tuđa originalnost posluži prosvjetljenju i preispitivanju vlastite originalnosti, mi radije trošimo sate i sate na ogovaranja, nazivajući takve ljude lopovima, prevarantima, iskorištavačima naivnih građana…
Ljudi s vizijom
Zar se nikad nitko nije dosjetio da je samo postojanje čovjeka na zemlji posloženo po određenoj formuli? Uspješni, odnosno 'ljudi s vizijom' na bilo kom području rođeni su da ljudima poboljšaju kvalitetu života, mijenjajući uvjete, vodeći ih prema napretku. Oni koji misle da takvi ljudi žele biti eksponirani, slavljeni i hvaljeni, neka sebe zamisle na toj poziciji ili neka pokušaju činiti to isto, dok ne shvate jesu li uspješni ljudi nagrađeni ili žrtvovani. Kad zbrojimo svu povijest, nađimo jednog kojeg su za života, dok je djelovao uzdigli zbog vizije o napretku, kojeg nisu pokušali oponašati, pokrasti mu ideje, identitet… Pa koga nazvati beskrupuloznijim? One koji ovdje za druge stvaraju ili one koje takve iskorištavaju gledajući ih kroz zjenicu kapitala, a ne zjenicu duše.
Želimir je potekao iz vrlo siromašne obitelji. Radovao bi se šalici čaja i korici kruha. Još kao dijete odlazio bi na rijeku, kao da je znao da u njoj leži bogatstvo. Postao je njezin prijatelj, pa bi razgovarao s njom moleći je da mu otkrije što u sebi nosi, a on još uvijek ne vidi. Majka bi mu govorila, nema tamo zlata, to je samo rijeka sine. Bojala se da se ne posklizne, da ne uđe u njezine virove, da ga ne izgubi. Iako je majčina briga bila realna da je bolje pogledala u njegove oči, da je vidjela njihovu dubinu, znala bi kako je njezin sin 'dijete s vizijom'.
Ispod površine
Želimir je i dalje neumorno odlazio svojoj najboljoj prijateljici rijeci, ne odustajući saznati što se krije ispod njezine vode. Nisu njega zanimale ribe, jer nije želio loviti u mutnom i nije vjerovao u ono što ljudi govore čemu služe rijeke. Potreba da kopa dublje nikako ga nije napuštala. Bio je siguran da ona nudi mnogo više, na što nitko nije obratio pažnju. Čekao je da mu ona šapne. Nije brojio godine od svog prvog odlaska na rijeku, jer odreći se takve prijateljice, a ne saznati o njoj sve za njega je bilo bogohuljenje. Kada je prešao dvadesetu ni tada nije bio ljut na nju, kao što nikada nije bio ljut na svoje siromaštvo. Zaposlio se kao krovopokrivač. Taj zanat je završio s razlogom. Želio je s krovova gledati svoju prijateljicu kako teče, raste i pada. Dan koji je čekao, došao je.
Kad se obogatiš...
Umoran od posla otišao joj se izjadati, ali nakon jadikovke ovog mu puta nije bilo lakše. U njemu se javio osjećaj da ga ona više ne sluša. Prvi put je osjetio ljutnju, pa je uzeo kamenčiće da je povrijedi. Tada je čuo njezin šapat: 'Kamenčići, Želimire kamenčići. U njima je vizija budućnosti. Izvadi ih iz mene i bogat ćeš biti. Ali kad se obogatiš, ono što uzmeš od mene i drugima ćeš dati'. Glas rijeke koji je u sebi 'čuo' bio je toliko snažan, pa se Želimir od straha onesvijestio. Preskočit ćemo vrijeme, da ne gubimo vrijeme. Trebalo je mnogo papira popuniti, pregovore s bankama obaviti, planove prezentirati, koncesiju dobiti, kupiti brod za vađenje šljunka… Kad je sva ta odobrenja dobio i započeo s radom, vrlo je brzo postao ono što mu je rijeka obećala.
Moj dar vama
Dobro je zapamtio što mora ispuniti. Ljudima bez krova nad glavom sagradio bi kuću, predao ključ u ruke i rekao: 'To je moj dar vama'. Sve svoje je zbrinuo. Ženi i djeci priuštio ono o čemu drugi mogu samo sanjati. Umjesto zahvalnosti, žena i djeca kojima je jedino povjerio tajnu rijeke nakon lakšeg moždanog udara napustili su ga uz objašnjenje: 'Trebao si biti s nama, a ne sirotinji graditi i poklanjati kuće'. Nisu računali na Želimirov oporavak. Želimir se ipak oporavio i nastavio gdje je stao. Kad mu se obitelj nakon tog saznanja željela vratiti, nije ih primio. Žrtvu koju je on bez žaljenja podnosio, predao je njima da je i osjete.
MISAO TJEDNA
Ne zavidi čovjeku koji ti daje srcem, jer ćeš tako srce izgubiti