Valentina (36), Zagreb
Nisam htjela izaći van iz kuće
U trudnoći sam uživala. I to istinski. Nisam imala neke pretjerane promjene raspoloženja, nije mi bilo mučno, nisam se puno ni udebljala, te sam s čuđenjem slušala prijateljice koje su pričale o svojim danima muke i povraćanju. No, taj osjećaj mira i sreće napustio me već treći dan nakon poroda. Nisam mogla prestati plakati i bila sam stravično tjeskobna. Mislila sam da gubim razum. Gledala sam u svoju djevojčicu, to preslatko, maleno stvorenje i nisam je mogla primiti u ruke. Osjećala sam se krivom što sam je donijela na ovaj svijet prepun boli i strahova. Ne znam zašto su mi takve stvari padale na pamet, jer sam oduvijek bila vedra osoba. Bilo me strah izaći vani, vjerovati drugima.
Samo je plakala
Samo sam plakala i nevoljko primala svoje dijete u ruke. Suprug mi je rekao da trebam razgovarati s nekim, a ja sam mu na to samo nešto bezobrazno odbrusila. Vidjela sam mu u očima da mi ne vjeruje kad bih rekla koliko volim našu kći.
Evo, plačem i dok ovo pišem, iako je od toga prošlo već šest godina. Kad nisam izašla iz kuće preko tjedan dana, pozvao je moju majku. I danas mu veliko hvala za to. Otišla je sa mnom kod psihologa koji mi je preporučio psihoterapiju. Ubrzo sam došla k sebi i konačno sam bez straha mogla zagrliti svoje dijete.
Marina (40), Zagreb
Bila sam zarobljena
Kad je moj najstariji sin imao tek nekoliko tjedana, u namjeri da prestane plakati, sjedila sam s njim u ormaru ispod stepenica. U nekoj od silnih knjiga o roditeljstvu sam pročitala da se dijete tako osjeća sigurno, kao da je još u maternici. Okružen kaputima i jaknama, njegov plač se samo pogoršavao. Oboje smo tako sjedili u mraku i jecali. Postporođajna depresija je za mene bila kao da sam trajno zarobljena u tom skučenom, tamnom prostoru.
Kao nova majka, bila sam bombardirana savjetima sa svih strana. Bez obzira koju odluku donijela, uvijek se našao netko tko je mislio da sam u krivu. Uvijek sam bila kritična prema sebi, a onda se to još više pogoršalo. Osjećala sam se krivom kad sam prestala dojiti. Bila sam usamljena u novom gradu, a tadašnji dečko nije htio čuti za nas.
Potražila je pomoć
Gurajući dječja kolica osjećala sam se potpuno odsječeno od ostatka svijeta. Svaki dan je za mene bio poput plivanja kroz ljepilo. Ne znam kako bih to drugačije opisala. Nakon razgovora s liječnikom prepisao mi je odgovarajuću terapiju i magla se postepeno dizala, a život mi je postajao lakši. Upoznala sam i sadašnjeg supruga, a moji dječaci su zdravi i energični. I ne mogu biti ponosnija što sam njihova majka.
Ida (27), Zagreb
Imala sam grozne vizije
Nisam osjećala ljubav prema svom sinu, osjećala sam organsku bol koja je bila pomiješana sa strahom. Život mi se činio težim nego ikada prije. Svi su skakutali oko mog dječaka, a ja sam pokušavala imati osmijeh na licu. Uglavnom sam bježala na wc i plakala.
Imala sam grozne vizije kako moje dijete i ja padamo niz stepenice, kako nas udara automobil… Nisam znala da je riječ o postporođajnoj depresiji. Mislila sam da sam loša majka, loša osoba, loša partnerica…
Konačno sam sve rekla suprugu. Potražili smo pomoć, a na forumima sam razgovarala s brojnim majkama koje su prolazile kroz slične stvari. Ne mogu ni opisati koliko mi je tada bilo lakše. Tko zna što bi se dogodilo da nisam potražila pomoć. Sad kad gledam u Filipove predivne, tople okice osjećam samo neopisivu ljubav. Nema više straha, nema one zatupljujuće boli.
Ako simptomi traju dulje od tjedan ili dva u kontinuitetu i ako onemogućuju majku u njezinu normalnom funkcioniranju, vjerojatno se radi o postporođajnoj depresiji i tada se nužno javiti liječniku.
Postporođajna depresija
Između 3 i 6 posto žena doživjet će početak velike depresivne epizode tijekom trudnoće ili u tjednima nakon poroda. To znači da će jedna od 6 ili 7 majki razviti postporođajnu depresiju...
Postporođajna depresija vrsta je depresivnog poremećaja koji se najčešće javlja unutar četiri do šest tjedana nakon poroda, ali se može javiti i nakon nekoliko mjeseci. Premda se trudnoća kao velik životni događaj smatra razdobljem s mnogo manjim rizikom za razvoj psihijatrijskih poremećaja, neka istraživanja govore kako do 2/3 trudnica pokazuje razne blage psihološke simptome u obliku anksioznosti, labilnog raspoloženja, razdražljivosti i sklonosti depresiji.
Međutim, između 3 i 6 posto žena doživjet će početak velike depresivne epizode tijekom trudnoće ili u tjednima nakon poroda, to znači da će jedna od 6 ili 7 majki razviti postporođajnu depresiju.
Najčešći simptomi su:
- sniženo raspoloženje,
- osjećaj umora i iscrpljenosti,
- gubitak osjećaja zadovoljstva,
- emocionalna labilnost,
- plačljivost, anksioznost,
- poremećaj sna i apetita,
- bolovi,
- gubitak koncentracije,
- osjećaj krivnje,
- gubitak motivacije,
- osjećaj osobne nesposobnosti,
- gubitak interesa za dijete,
- a u nekim slučajevima javljaju se i suicidalne misli.
Ako traju dulje od tjedan ili dva u kontinuitetu i ako onemogućuju majku u njezinu normalnom funkcioniranju, vjerojatno se radi o postporođajnoj depresiji i tada se nužno javiti liječniku. Navedeni simptomi nemaju nikakve veze s tzv. postpartalnom tugom (Baby Blues), blagim postporođajnim poremećajem koji se javlja kod više od 50 posto žena u prvom tjednu nakon poroda i traje nekoliko dana, a očituje se prolaznim emocionalnim promjenama, to su plačljivost, razdražljivost, napetost, nesanica. Liječenje se određuje prema težini kliničke slike. Tako se kod blažih i srednje teških kliničkih slika najčešće provodi psihoterapija (suportivna, kognitivno-bihevioralna, obiteljska), a kod težih kliničkih slika farmakoterapija, odnosno terapija antidepresivima.
O antidepresivima, uputama psihijatra, terapiji te razlici između tuge i depresije čitajte ovdje.
O postporođajnoj depresiji, zabludama i istinama o depresiji te kako si sam pomoći čitajte ovdje.
O razlikama između tuge i depresije pročitajte ovdje.
Iskrene priče dviju žena koje su nam povjerile svoje iskustvo u borbi s depresijom čitajte ovdje.