Slušam tako razgovor nekolicine žena za susjednim stolom. Jedna se hvali drugima o svojim poslovnim uspjesima. Niže anegdote, sva je važna. No u tome kako to priča, vrlo je… kako da kažem… previše svega. Osjećam da je lažna, da samo želi impresionirati druge, ali zapravo ni sama ne vjeruje u ono što priča. Nije mi vjerodostojna. U trbuhu mi ciči alarm, vjerujem mu.
Jedna od ostalih, ovih koje su slušale, potpuno povučena, vrlo mirna, samozatajna po malo, za nijansu prešutljiva, nakon tog monologa tiho uzdahne, odvede pogled u daljinu i prošapće - ajme kako ti zavidim.
Trbuh mi je do srca poslalo alarm za uzbunu na riječ: ZAVIDIM.
Mogla bi i ona...
Iako ja kao vanjski promatrač nisam vidjela niti jedan jedini razlog zašto ta žena ne bi mogla za sebe ostvariti i više od onog što je njena prijateljica prepričavala, ona je unutar sebe, sasvim sigurno imala razloga misliti da joj uspjesi nisu dostižni…
Zavist. Ta tiha unutarnja izjedalica. Toliko otrovan osjećaj koji izgriza utrobu onog koji ju osjeća kao i odnos koji je njom zaražen.
Mi smo manje, drugi više...
Ajmo malo pogledati što zapravo krije ta rečenica koju tako olako izgovaramo: zelen(a) sam od zavisti.
U prijevodu osjećaj zavisti nam govori da vjerujemo da je netko drugi bolji, uspješniji, imućiji od nas. Može nešto što mislimo da mi ne možemo. Ima nešto što mi nemamo, a želimo. Radi stvari koje mi silno želimo raditi, a ne dozvoljavamo si. Negdje postoji osjećaj da smo mi manje, a drugi više.
Što činimo?
Uspoređujemo se. Vrednujemo se u odnosu na osobu ili grupu drugih ljudi koje osjećamo da su iznad nas. Tko su uopće ti drugi ili te druge i zašto su oni postali naša referentna točka uz koju se mi osjećamo "manje"? Zašto smo nekog drugog ili neke druge proglasili mjerom naše vrijednosti?
U pozadini se krije...
U podlozi zavisti je uvijek negdje i ljutnja. Na sebe, život, sudbinu, roditelje, drugu osobu i okolnosti što su takve i takve, uglavnom surove i okrutne i ne omogućavaju onom koji zavidi da ostvari to što želi. Ali ljutiti se na susjeda što mu je trava zelenija isto je kao i ljutiti se na kišu jer pada. Beskorisno i kontraproduktivno. Neće susjedova trava uvenuti, uvenut će naša unutarnja trava, sebe trujemo.
Ako se iskreno zagledamo u sebe, vidjet ćemo da je taj izjedajući osjećaj zapravo odličan vodič ka realizaciji onog što sebi želimo, a sputavamo, za čim čeznemo, a izgleda nedostižno… Ka spoznaji ŠTO je to što nam nedostaje, a posljedično i ka odgovoru na ključno pitanje - što me sprječava da si to priuštim.
Odgovori kao i rješenja obično leže u nama. Važno je samo biti spreman čuti ih, vidjeti i djelovati u skladu s njima.