Snaga riječi 'sad'

Zato što ti sad ne ide ne znači da moraš odustati zauvijek - sjeti se, postoji i kasnije!

Sad. Riječ od tri slova koja čini ogromnu razliku. Ne mogu zvuči kao osuda. Neko zlo proročanstvo koje sam sebi prišiješ. Ne mogu sad sasvim je nešto drugo. Označava vrijeme koje si poklanjaš kako bi jednom, kad osjetiš da je trenutak pravi - mogao.

Piše: Petra Mehmedović • edukantica Gestalt psihoterapije pri IGW institutu


Razmišljam malo o tim svojim tekstovima koje pišem. I kako mi je ovih dana najveći izazov pronaći vrijeme kad mogu sjesti u miru i pisati. Više me toliko ne plaši taj osjećaj izloženosti koji izbacivanje svakog novog teksta nosi sa sobom. I ne muči me osjećaj srama i pitanje hoće li netko misliti da je to što pišem silno glupo.

Nije uvijek bilo tako…

Sjećam se kako sam se osjećala kad sam tek koketirala s idejom pokretanja bloga. I kad sam se spremala "dignuti" svoj prvi tekst. I, ono najgore, kad ga je trebalo "shareati" na Facebooku. Jer jedno je ispasti glup pred nepoznatim ljudima, a sasvim drugo pred onima koji te znaju iz nekih sasvim drugih životnih okolnosti i priča.

U mislima sam vidjela sve te ljude, poznate i nepoznate, kako se na sam susret s mojim tekstom podsmjehuju i misle si: "A jadna… ona bi nešto pisala." Bojala sam se da nitko neće htjeti pročitati ono što napišem. Još sam se više bojala da će netko možda i pročitati i onda pomisliti: "Bože, kakva hrpa gluposti."


Je li važno da li drugi razumiju

I sigurna sam da mnogi to i pomisle. I to je sasvim ok. To je ono do čega sam morala doći da bih imala dovoljno snage za klik na "objavi tekst". Shvatila sam da moje spoznaje i moje istine nisu ništa manje istinite ako netko drugi ne rezonira s njima. Tada to ostaje samo moje osobno iskustvo - meni jednako vrijedno bez obzira na činjenicu da ga netko drugi ne razumije i ne dijeli sa mnom. Ipak, razgovarajući s ljudima, primjetila sam da se mnogi bore sa sličnim stvarima kao i ja sama.

Kad god bih sa sugovornikom naišla na neku sličnost za koju smo oboje mislili da je samo naš "feler" i da nitko drugi na svijetu nije na taj način "oštećen", osjećala bih se puno lakše. Jer, eto, ima nas još.

 

Zato sam željela neka svoja "oštećenja" podijeliti sa svijetom da vidim što će se dogoditi. Hoće li netko prepoznati djelić sebe i dobiti novi pogled na neku možda naizgled sasvim banalnu situaciju koja ga muči? 

Imala sam tu olakotnu okolnost da sam bila na bolovanju radi slomljene noge kad sam pokrenula blog. S obzirom na to da tada većinom nisam bila vani u svijetu, nego zaštićena u svoja četiri zida, osjećala sam se puno sigurnije jer se nisam morala susretati s kolegama i poznanicima koje sam virtualnim putem pozivala na čitanje mojih ponekad prilično intimnih misli i osjećaja.

No i uz tu zaštitu i uz samopodršku koju sam kroz Gestalt edukaciju dobila, objavljivanje prvog teksta svejedno mi je bilo izuzetno teško. Odlučila sam se pokazati. Izreći nešto pred širokom publikom. Stati ranjiva i iskrena pred svijet i reći: "Hej! Nešto važno i vrijedno učim već godinama i spremna sam znanje dijeliti dalje."


Red kreativnosti. Red panike. I tako u krug

Danima sam uređivala blog. Kad mi je nešto iznimno važno, onda sam izuzetno spora, ali srećom, ovaj sam put imala vremena koliko god sam željela. A onda je trebalo uobličiti prvi tekst. Koja je to muka bila! (Nije ni čudo što mi je prvi tekst bio daleko kraći od svakog sljedećeg. Stavila bih link na tekst ovdje, ali ne znam kako se to radi.) Tek što bi se prepustila pisanju, odmah bi mi na pamet palo da će to možda netko čitati i onda bi mi sve misli isparile iz glave. Nastala bi totalna blokada. Pa bih se smirila i napisala par rečenica. Pa opet red panike. Pa red kreativnosti. I tako sto puta. Kao da slažem mađaricu, a ne tekst.

Neobičan je osjećaj kad sjediš sam doma u stanu i imaš najveću tremu ikad.

Sram me prožimao uzduž i poprijeko. Obrazi su mi se žarili, imala sam osjećaj da se sama pred sobom crvenim kao paprika. Točno se sjećam trenutka kad sam zaključila da ja to neću moći. I zbilja, jednostavno nisam mogla. Osjećala sam da mučim samu sebe i da u tom stanju u kojem sam se našla sigurno neću moći natipkati ni jednu suvislu rečenicu.

I tu dolazi čudo promjene. Par puta u životu našla sam se u takvoj situaciji kad sam zaključila da nešto ne mogu i da nikad neću ni moći i onda bih odustajala. Od mnogih stvari. Moj najveći brodolom bio je kad sam odustala od medicine. I uvijek me strah da će se u nekoj novoj životnoj situaciji, kad pritisak postane prevelik, povijest ponoviti. Da neću moći izdržati taj osjećaj da nešto ne mogu. Da će me to potpuno paralizirati pa ću jednostavno odustati i sve uništiti.


Svatko zaslužuje pauzu

Ono što mnogi ljudi vjerojatno znaju od malena, a ja sam shvatila tek u situaciji s blogom, je da ako nešto ne mogu, to ne znači nužno da nikad neću ni moći. To samo znači da SAD ne mogu. I da bi bilo dobro stati i dati si pauzu. Kao da sam uvijek prije funkcionirala na principu "sad ili nikad". Zaboravila sam da postoji i pojam "kasnije".

"Sad ne mogu. Nastavit ću kasnije kad ću moći."

To zvuči toliko jednostavno. A eto, meni je trebalo 35 godina da to naučim. Toliko je slobode, ljubavi i vjere u tim riječima. Slobode da si dozvoliš odmor kad ti je potreban. Ljubavi prema sebi, postojanoj i čvrstoj ljubavi koja se ne gasi čak ni kad shvatiš da nešto ne možeš. I vjere da je situacija trenutna i da će doći trenutak kad ćeš itekako moći.

Sad. Riječ od tri slova koja čini ogromnu razliku. Ne mogu zvuči kao osuda. Neko zlo proročanstvo koje sam sebi prišiješ. Ne mogu sad sasvim je nešto drugo. Označava vrijeme koje si poklanjaš kako bi jednom, kad osjetiš da je trenutak pravi - mogao.


Ako prolazite kroz teško životno razdoblje ili tražite neki svoj smisao i trebate podršku u tome, bit će mi drago da mi se javite.

 

 

IZVOR: Izvrnuto Potisnuto

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo