Zašto sve započne bajkovito, a završi kao težak brodolom? A onda sam shvatila… Živimo uvijek istu priču, dok god očekujemo od druge strane da u nama voli i zalijeći ono, što sami u sebi ne volimo.
Nije to bilo neko veliko prosvjetljenje, samo spoj zaključaka koji su se sami nametnuli.
Prije svega, rekla bih da mi žene same sebe ne volimo dovoljno, jer često prerano u svoj svijet pustimo nekog tko nije platio ni kartu za vožnju. Govorim figurativno, da me ne biste pogrešno shvatile. Ali muškarci često naša tijela uzimaju zdravo za gotovo, ne shvaćajući što to zaista znači voditi ljubav. Ne shvaćajući da to nije samo spajanje tijela i miješanje tekućina, već je to primanje tuđe energije u svoje tijelo.
Iste greške
Mi žene smo kao spužve, kad volimo - na sebe preuzimamo sve, od partnerove tuge i frustracije, do želja, njegove vlastite nemoći i neostvarenih snova. Posvetimo mu se u potpunosti, zato svaki muškarac od svoje partnerice traži da mu u nekim segmentima bude više od žene, da mu bude i prijateljica i savjetnica a i majka, ona koja će ga priviti na prsa i na sebe preuzeti svu njegovu bol.
S druge strane nisu spremni pružiti isto, jer njihov svijet funkcionira drugačije, strože i mehanički.
Dok mi žene imamo potrebu pričati o svojim problemima, emocijama, željama i očekivanjima, često samo s potrebom da nas netko sasluša, većina muškaraca funkcionira na principu 'problem - rješenje'.
Oni ne žele voditi razgovore koji nemaju smisla u i kojima se osim gubljenja vremena ništa neće riješiti, oni će ili ponuditi rješenje ili će raskinuti neki odnos. Jer je to rješenje samo po sebi, ma koliko nerazumno i bolno bilo. Neke među nama i same su to počele prakticirati, jer su to od njih naučile. 'Act like a lady, but think like a man' svojevrsni je moto svake žene koja se želi brzo opraviti od ljubavnog brodoloma i više ne ponavljati iste greške. Čini se lagano, ali zaista nije
Nije, jer koliko god postale hladnije i proračunate, povučene u neku svoju čahuru u kojoj se osjećaju sigurne i dalje se nisu izmirile s polomljenim dijelovima sebe.
Imam pravo birati koga ću voljeti?
I sama učim kako izvesti to pomirenje. Još uvijek pronalazim pukotine na mjestima gdje sam samo mislila da sam cijela. Pronalazim pitanja, na mjestima za koja sam bila posve sigurna da nude samo odgovore.
Zbog toga i sama plešem u nekom svom ciklusu ponavljanja jednih te istih priča, samo s drugim akterima. Ali se trudim iz njih učiti, shvaćajući da je moje tijelo hram i da nije svatko dostojan da ga dotakne, a još manji su dostojni da u njega zakorače.
Počinjem shvaćati vrijednost vlastitog srca i zbog toga ga ne zaključavam. Shvaćam da ono mora voljeti i davati ljubav da bi bilo slobodno i cjelovito. Ako ga zatvorim, onda u njemu skupljam sjene prošlosti, povrijeđenost i bol, a to ne želim. No imam pravo birati koga ću voljeti.
Naučila sam da je sasvim u redu reći „ne“ i zaobići sve ponuđeno na polici. Nisam zbog toga ogorčena ni izbirljiva, samo cijenim sebe, svoje vrijeme, svoje tijelo i nutrinu.
Najvažnija lekcija
Mi žene volimo nakit i dragulje i brižno ih čuvamo u ladicama, drvenim kutijama i sefovima. Brinemo o tim svojim drangulijama, biramo prigode kad ćemo ih nositi i kome ćemo ih pokazati, a nakon toga ih opet brižno pospremamo – na sigurno.
Ali najveći dragulj? Što radimo s njim?
Njega damo prvom ko naiđe, jer se eto našao u blizini i pokazao interes. I onda se čudimo što se dragulj slomi na hiljade komadića i više nikad nema onaj prvotni, unikatni sjaj. Taj dragulj je srce. Centar svakog bića. Onaj dio nas na koji smo povukle sve tuđe probleme i sva tuđa očekivanja, pa su nam ostala kao smeće s kojim ne znamo što bismo kad neka priča završi.
Dale smo svoj hram i svoj dragulj i osjećamo se oskvrnuto, ali nije to kriv onaj tko nam je pristupio i uzeo ponuđeno, krive smo mi, jer smo to dopustile.
Lako je meni sad to reći zar ne? Lako mi je biti pametna. Ali nisam. Samo se suočavam isto kao i vi s cijelim tim igrokazom.
I odlučujem na ovoj životnoj stazi, zaobilaziti sve ono što na prvu divno miriše, ali pod slojevima krije mnogo sirovosti i mnogo tame. Odlučujem inzistirati na mnogo kava i mnogo razgovora prije prvog poljupca jer imam pravo štiti sebe.
I nije mi važno ako će to drugu stranu povrijediti. Onaj koga zaista zanimam u kompletu, gledat će daleko ispod moje ljepuškaste vanjštine, imat će strpljenja i neće mu biti teško čekati da ga pustim u svoj svijet.
Ako nema strpljenja i ako me ne može prihvatiti s manama i vrlinama, s greškama, iskustvima i svim onim krhotinama koje nosim u sebi, baš kao što sam to spremna ja - za njega, onda me nije ni dostojan.
I to je najvažnija lekcija. Voljela bih samo, da je naučimo kao jako mlade, pa da u životu imamo više prostora za smijeh i užitak u ljubavi, a manje za oporavak od nje.