Piše: Petra Mehmedović • edukantica Gestalt psihoterapije pri IGW institutu
Tišina. Kao pod vodom. Kao kad sam bila dijete. Zaronila sam. Osjećam pritisak maske i beskrajan mir dok promatram podmorski svijet. Svijet kojem ne pripadam. U njega sam samo privremeno uronjena. I paše mi. Hladi mi kožu, smiruje misli. Jer vani je ljeto. Prepuno svega. Boja, zvukova i mirisa. Ljudi, cvrčaka i osa. Vruće je. I tako se lijepo isključiti iz svega toga. Napuniti pluća zrakom, gurnuti glavu pod vodu, osjećati kako se kosa plešući izvija oko mene dok se prepuštam bestežinskom stanju. Prkositi zakonima fizike na koje smo na obali navikli. Odvezati se od tla. Odletjeti.
Kao mala puno sam letjela. I u moru i na kopnu. Glava mi je uvijek bila u oblacima, noge su tek povremeno doticale tlo. Onoliko koliko su baš morale. Stalno sam bila u nekim fantazijama, maštarijama i izmišljenim svjetovima. Tek bih povremeno izronila u realnost, udahnula i brzo opet zaronila nazad u snove. Većinu toga nisam ni s kim dijelila, sebično sam svoje svjetove držala za sebe. A koga bi to i zanimalo? Sanjarenja jedne djevojčice, nerealna i beskorisna.
Potrebna je vježba
Iako već dugo nisam djevojčica, još uvijek me uhvate periodi maštanja i sanjarenja. Posljednjih sam dana baš puno u toj fazi. Povremeno se "spojim" s vanjskim svijetom, ali jako mi odgovara biti bliže sebi, a dalje od drugih. Osjećam se malo pogubljeno, malo ni na nebu, ni na zemlji. Gledam oko sebe i ne uklapam se baš najbolje, ali neka. Trenutno ni ne želim biti uklopljena. Već danima hodam po svijetu sa slušalicama u ušima i u mislima plešem po stazicama, u tramvaju, autobusu, ma svuda kuda idem. Imaginarna mi se plava haljina mota oko nogu, a cipele lupkaju po pločniku. Raščupana kosa leti na sve strane. Uopće se ne obazirem na tmurno i kišno vrijeme koje nas već danima (tjednima?) ne pušta na miru. U meni je proljeće, prekrasno sunčano proljeće. Sve je u cvijeću i posvuda cvrkuću ptice. Svijet je čaroban.
Bilo mi je potrebno puno vježbe i truda da dođem do situacije u kojoj si u odrasloj dobi dozvoljavam ova "introvertna stanja". Stanja u kojima se uvučem u sebe, kao kornjača koja uvuče glavu u oklop, i kažem svijetu: "Osoba koju tražite trenutno nije dostupna. Molim, navratite kasnije."
Negdje kroz život zaključila sam da sam jako ekstrovertirana i da, kao takva, obožavam biti među ljudima u svakom trenu. I imala sam suludu ideju da moram stalno biti na raspolaganju za druženje, komunikaciju, beskrajne razgovore, whatever… Jer tko bi izabrao biti sam ako može biti u društvu?! Možda netko drugi. Ja svakako ne.
Tek sam nedavno shvatila koliko mi je boravak u samo mom svijetu potreban i ljekovit. Realnost je često opterećujuća, puna zadataka i rasporeda koje treba ispuniti. Milijun je stvari koje treba stići napraviti, milijun je ljudi koje treba susresti, milijun poruka na koje treba odgovoriti. A duša traži svoje. Ona želi malo praznog hoda. Želi plesati i pjevati, smijati se i grliti. I kad joj dozvolim da zapleše usred najsivijeg dana, dok stojim sva izgužvana u prepunom autobusu, odjednom se sve promijeni. Obaveze me više ne stežu tako jako oko vrata, ljude mogu susresti malo iskrenije i dublje, u rasporedu nekako nađem mjesta da ubacim više smijeha i muzike.
Nije beskorisno
Prije sam se u svojim maštanjima osjećala jako osamljena i odvojena od svijeta. Taj me osjećaj činio strašno nesretnom. Sad na neki način uživam u tome. Kao malo dijete kad se zaigra u nekom kutku stana i zaboravi na ostatak svijeta. I više mi se sanjarenja i maštanja ne čine nimalo beskorisna. Dapače, čak ponekad odem i korak dalje pa neku dragu osobu pozovem da prošeta mojim svijetom. I ti gosti često donesu neke vrlo vrijedne stvari u moje snove i moje misli. A čini mi se da ni ne odlaze praznih ruku. Odlaze bogatiji za iskren susret i ponekad sa sobom ponesu pokoje zrnce moga svijeta.
Još uvijek mi to ne ide sasvim lako. Pustim nešto van pa se bojim. Pa bih najradije sve povukla nazad jer mi se čini da je previše. Ili neprikladno. Ili bezveze. Mnogo sam toga dugo držala skrivenim od svih, teško je promijeniti navike. Teško je vjerovati. Zato idem polako. Puštam se da čučim u svom svijetu onoliko koliko osjetim da mi je potrebno. I onda se javi želja - isprva sasvim slaba, a onda sve jača - da dio sebe podijelim s drugim. Pa se opirem želji. I često ju pobijedim. Ali ponekad, kad želja odnese pobjedu, divne se stvari dogode. Pustim da se dio mog izmaštanog svijeta prelije u stvarni. I u nekom prijateljskom oku, kojem beskrajno vjerujem, uhvatim odsjaj svojih snova. I odjednom, kao nekom magijom, oni postanu još ljepši.
Ukoliko prolazite kroz teško životno razdoblje ili tražite neki svoj smisao i trebate podršku u tome, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..
IZVOR: Izvrnuto Potisnuto
