Pred odlukom

Zamišljati život ili ga živjeti? Što god odabrali, moramo biti spremni na posljedice

Moraš krenuti da bi vidio kako je negdje. Moraš probati da vidiš možeš li uspjeti. Moraš se kretati kako bi došao do sebe

Piše: Jana Krišković Baždarić, glavno pero bloga 33etc.blog

Postoji li udobnije mjesto na svijetu od sjedenja u udobnoj zoni i planiranja budućnosti? Mjesta s kojeg kalkulirate kada ćete nešto učiniti, što još mora proći da biste se upustili u nešto, što još morate završiti da biste započeli nešto novo, kako će izgledati taj trenutak kada ostvarite ono što toliko dugo planirate.

Planovi i vrijeme

Teško da postoji ljepša slika od one koju možemo vidjeti u svojoj glavi dok kujemo planove koje, sve redom, smještamo u neko buduće vrijeme. Buduće vrijeme koje uvijek izgleda povoljnije za ostvarivanje vlastitih ciljeva.

Kao da je budućnost lišena svega onoga što sačinjava našu svakodnevnicu, našu sadašnjost. Lišena našeg lošeg raspoloženja, trenutaka pa i dana kada nam je teško dignuti pribor za jelo, a kamoli nešto teže, iznenadnih loših događaja, nedostatka vremena i motivacije i svega onoga što nas snađe svakog novog dana u koji zakoračimo.

 

Vječni sanjari

Kao da će ta budućnost biti lišena svih naših ograničenja koje smo detektirali da nam u ovom trenutku rade smetnju. I otud ona slavna rečenica: Učinit ću to onda/kada… i otuda propali snovi i vrijeme koje više ne možemo vratiti. Onda i kada su u ovom slučaju trajne priložne oznake vremena koje mogu trajati zauvijek ako ih mi u tome podržimo. A uglavnom se dogodi da imaju našu punu podršku i iako često zvuče optimistično i pune nade, nerijetko od nas učine vječne sanjare.

Učinit ću to kada riješim još sto drugih stvari.

Ali, ako se osvrnemo iza sebe, u neku svoju bližu ili dalju prošlost, vidjet ćemo da su uvijek postojala naša ograničenja koja su nas priječila u ostvarenju ciljeva. Ako se pogledamo sada, vidjet ćemo da su sva ta ograničenja i dalje ovdje. Vjerno nas prate kroz život i čuvaju od suočavanja sa zbiljom.

Ograničenja

Postavlja se pitanje: Čemu nam služe sva ta silna ograničenja koja stoje između nas i onoga što bismo htjeli? Nismo li od njih stvorili sigurnu branu koja nas štiti od razočaranja i neuspjeha za koje je izgledno da se mogu dogoditi u našoj budućnosti, baš kao i u sadašnjosti? Nismo li od njih stvorili udobnu fotelju iz koje kroz naočale nekih nerealnih boja gledamo u svoju budućnost?

Dodavanje samima sebi ograničenja koja nas priječe da se pokrenemo sada, nije ništa drugo doli dodavanja novih jastuka u tu fotelju u koju smo već preduboko utonuli.

 

Ideje poput kockica

Već neko vrijeme imam na umu ideju za novi roman. Ideje se slažu u glavi poput kockica koje uredno padaju na svoje mjesto. U mojoj glavi to izgleda savršeno. Glavna junakinja je zanimljiva mlada žena koja se odlučuje na velike promjene u životu, mjesto na kojem se radnja događa lik je romana samo po sebi, likovi koji se pojavljuju živa su slika današnjih pojavnosti, jednostavno sve je zaista jako dobro.

Moram li uopće spomenuti da nisam još napisala ni retka?

Jučer sam gledala kako bih mogla zamijeniti tepih ispod svog radnog stola. A i lampu. Jer, onda će nekako ugođaj za pisanje baš biti pravi. Ponekad mi izgleda da mi sve nekako bolje izgleda iz mog skloništa, iz moje glave. Skloništa u kojem je sve moguće. Svi scenariji su mogući,a pogotovo oni najbolji.

Izvan skloništa

Nema straha od neuspjeha, dugotrajne i mukotrpne potrage za izdavačima, nema bojazni od odbijanja i loših kritika i nema nikakve šanse da mi netko kaže: stara moja, ovo ti je teško sranje. I vrijeme u tom skloništu može biti izuzetno ugodno. Nema nikoga da nam oduzme sve mogućnosti koje nam se pružaju. Čim samo malo glavom provirimo izvan skloništa, dočeka nas strah da možda neće sve biti tako idealno kako bismo htjeli. Pa na izlaz iskrcamo vagon drva kako bi nam prepriječila mogućnost da izađemo. Iskrcamo sva ograničenja kojih se možemo dosjetiti kako bismo imali opravdanje zašto nismo izašli iz skloništa i odgovorili sami sebi: kog’ vraga unutra više radimo?

Razbijanje iluzija

Iskrcamo sve strahove na izlaz i nudimo ih kao opravdanje što ne možemo naprijed.

Jer, što će se dogoditi ako se suočimo sa svakim od njih? Ako uzmemo u ruke svaku tu granu kojom smo zatrpali izlaz iz svoga skloništa?

Razbit ćemo iluziju.

Suočit ćemo se korak po korak s nečim što nam se možda i neće pretjerano svidjeti.

Možda na papiru ona moja ideja o romanu neće izgledati tako idealno. Možda ću se sa nekoliko rečenica mučiti pet dana. Možda će biti prepuno rupa koje neću imati čime zakrpati. Možda će mi trebati sto godina da to završim. Možda se, u konačnici, to nikome neće svidjeti. I ono najgore, možda nikada neću dobiti priliku da nekome zaista predstavim svoj rad.

Možda ću proći ispod radara života i nikada ne dočekati svojih pet minuta. Stvarno, možda.  A možda i ne. Ali, želim li uopće saznati?

 

Možda bismo se svi mi koji želimo ostvariti neke stvari u životu trebali zaista upitati to pitanje.

Želim li saznati mogu li uspjeti?

Alternativa sjedenja u skloništu će ionako uvijek postojati.

Suočavanje

Suočavanje s pravim svijetom je ipak nešto drugo. To je suočavanje sa samim sobom. Utrka sa vlastitom upornošću, snagom i izdržljivošću. Treniranje motivacije. Neposustajanje. Suočavanje s neuspjehom i ono najgore ponekad, suočavanje sa iskristaliziranom činjenicom da to što smo željeli ostvariti možda i nije za nas. Možda nismo stvoreni za to i da bismo možda trebali zakoračiti u nekom sasvim drugom smjeru.

Snaga da si priznamo i blagost da prihvatimo.

Jer, život nije ništa manje od toga. Moraš krenuti da bi vidio kako je negdje. Moraš probati da vidiš možeš li uspjeti.

Moraš se kretati kako bi došao do sebe.

Naposljetku treba donijeti odluku: zamišljati život, ili ga živjeti?

Što god odabrali, moramo biti spremni na posljedice.

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo