Osobnost i red rođenja

Vođa, emotivac ili "klaun"? To ovisi i o tome jeste li prvo, srednje, najmlađe dijete ili jedinac

Tajna različitosti između braće i sestara leži u redoslijedu kojim su rođeni te načinu na koji roditelji s obzirom na to postupaju s njima

Jedinci ne znaju dijeliti. Prvorođeni samo „šefuju”, a najmlađima se oprašta ama baš sve. To su stereotipi o povezanosti crta osobnosti s redoslijedom rođenja za koje smo svi čuli, a možda se neki u njima zaista i prepoznaju. No, ima li istine u tome da redoslijed rođenja u obitelji utječe na ponašanje i osobnost?

Istine i stereotipi

Prema istraživanju provedenom na uzorku od 5.747 ispitanika  čini se da ima. Ne samo da postoji povezanost, nego ima i dosta istine u poznatim stereotipima. Čini se da su prvorođeni zaista rođeni vođe, srednja djeca pravična i vrlo pomirljiva, a najmlađi imaju više samostalnosti od svoje starije braće i sestara te samim time i najviše samopouzdanja.

- Možete se slobodno kladiti na to da će vaše prvo i drugo dijete biti posve različiti – kaže dr. Kevin Leman, psiholog koji se proučavanjem redoslijeda rođenja i njegovog utjecaja na karakter i psihološke osobine bavi od šezdesetih godina prošlog stoljeća te autor knjige The Birth Order Book: Why You Are the Way You Are.

Prednosti i nedostaci

On, kao i većina njegovih kolega smatra da tajna različitosti između braće i sestara leži u redoslijedu kojim su rođeni te načinu na koji roditelji s obzirom na to postupaju s njima. S njim se slaže i obiteljska i dječja psihoterapeutkinja Meri Wallace, autorica knjige Birth Order Blues.

- Jedan dio djetetove osobnosti povezan je s načinom na koji se roditelji ponašaju prema svakom djetetu s obzirom na to je li najstarije, srednje ili najmlađe, a drugi dio se razvija sam od sebe s obzirom na poziciju na kojoj se dijete našlo svojim rođenjem. Svaki položaj u obitelji ima svoje izazove, prednosti i nedostatke – tvrdi dr. Wallace.

Evo što bi roditelji trebali znati o crtama osobnosti svojstvenim najstarijoj, srednjoj, najmlađoj djeci i jedincima, a vjerojatno će i ostalima, bili roditelji ili ne, biti zanimljivo pokušati prepoznati sebe i svoj položaj u tim karakteristikama.

Prvo se rađaju „vođe”

Samim time što je prvo dijete svojim roditeljima, najstarije dijete će biti odgajano pomoću neke mješavine prirodnog instinkta i metode pokušaja i pogrešaka. Nerijetko se roditelji s prvim djetetom drže kao pijan plota raznih stručnih savjeta pedijatara, iz knjiga i brošura o odgoju ili s foruma od iskusnijih mama, a uz to su i pretjerano oprezni u vezi svega, prestrogi sa svim mogućim pravilima te gotovo neurotični oko svakog pa i posve nevažnog detalja u životu njihovog prvorođenog djeteta.

To, zauzvrat, može dovesti do toga da se dijete razvije u perfekcionista te da uvijek žudi za tim da udovolji roditeljima i da ih učini ponosnim. Prvorođeni uživaju do mile volje (ili do rođenja brata ili sestre) u pažnji, društvu i prisustvu svojih roditelja pa se zbog toga nerijetko ponašaju kao mini odrasle osobe. Uz to su i vrlo marljivi i žele biti savršeni u svemu što čine.

Kao prvi i najstariji, a time i vođe „stada”, prvorođeni često imaju sljedeće karakteristike: pouzdani su, savjesni, strukturirani, oprezni, skloni kontroliranju i uspješni u postizanju ciljeva.

 

Može se reći da je velika vjerojatnost da će se prvorođena djeca razviti u osobe kod kojih će sve počivati na činjenicama: bit će više racionalni nego emotivci, ali i veliki kritičari što proizlazi iz njihove želje da budu organizirani i da donose odluke i rješavaju probleme. Oni vole pravila i smjernice, poštuju autoritete i upravo su oni u SAD-u najzastupljeniji na rukovodećim položajima.

 Jake strane prvorođenih

Prvorođena djeca su često navikla biti u središtu pažnje jer su imala mamu i tatu samo za sebe sve do dolaska brata ili sestre. - Većina roditelja provodi puno više vremena čitajući i objašnjavajući stvari prvorođenoj djeci. To više nije tako lako provesti kad se rodi drugo dijete, a kamoli treće ili četvrto – kaže dr. Frank Farley, psiholog na Sveučilištu Temple u Filadelfiji, koji je desetljećima proučavao osobnosti i ljudski razvoj.

- Nepodijeljena pažnja u kojoj su uživali je najveći razlog zbog kojih su prvorođeni skloni nizati uspjeh za uspjehom. Oni obično postižu bolje rezultate na testovima inteligencije te općenito ostvaruju veći stupanj obrazovanja od svojih mlađih braće i sestara – pojašnjava dr. Farely.

Izazovi s kojima se suočavaju

Moglo bi se reći da „uspjeh ima i svoju cijenu”. Naime, prvorođeni se ubrajaju u takozvani A tip osobnosti, što znači da sami sebi ne dopuštaju ni trenutak odmora. Strogi su prema sebi, imaju snažno izražen strah od neuspjeha te im se ništa što postignu ne čini dovoljno dobrim.

Upravo zbog toga što se užasavaju toga da ne naprave neki pogrešan korak najstarija djeca se obično drže poznatog i provjerenog. Nisu fleksibilni, ne vole promjene i vrlo teško izlaze iz svoje komforne zone i upuštaju se u nešto novo.

 

Osim toga, prvorođeni često u obitelji dobivaju mnogo odgovornosti, bilo da je riječ o obavljanju nekih kućanskih poslova ili čuvanju mlađe braće i sestara, pa shodno tome i u svim drugim situacijama mogu vrlo brzo i lako preuzeti vodstvo (ako treba i „zapovijedati”), ali znaju preuzeti i odgovornost. Taj teret koji uzimaju na svoja leđa može dovesti do prekomjernog stresa jer su to ipak samo mala djeca pa makar bila i najstarija, a uz to su i onako već opterećeni očekivanjima roditelja i svojim vlastitim da u svemu budu savršeni.

„Sendvič” djeca su najbolji prijatelji

Kad par odluči imati još jedno dijete, velika je vjerojatnost da će drugorođeno dijete odgajati s manje čvrstim pravilima zbog već stečenog iskustva koje je donekle ublažilo njihove roditeljske strahove. Nerijetko će biti i manje pažljivi jer je sada u njihovom životu dvoje djece.

Upravo zbog toga što se užasavaju toga da ne naprave neki pogrešan korak, najstarija djeca se obično drže poznatog i provjerenog. Nisu fleksibilni, ne vole promjene i vrlo teško izlaze iz svoje komforne zone i upuštaju se u nešto novo.

 

- Srednja djeca se često osjećaju nesigurnima i kao da su na neki način izostavljena iz svega. Razmišljaju na način „ja nisam najstariji, a nisam ni najmlađi, tko sam ja onda?” - kaže psihoterapeutkinja dr. Wallace dodajući da ovakvo nepronalaženje čvrstog mjesta u obiteljskoj hijerarhiji dovodi do toga da srednja djeca obično nađu način da se istaknu među svojim vršnjacima te na taj način dobivaju pažnju za kojom toliko žude.

Obiteljske bebe

S obzirom na to da je roditeljska pažnja najčešće usmjerena bilo obožavanom prvorođenom djetetu ili „obiteljskoj bebi”, srednja djeca nastoje biti „glavna” među svojim vršnjacima. - Osim toga, srednjerođene je obično najteže disciplinirati i natjerati na poslušnost jer su navikli suprotstavljati se starijem bratu ili sestri – kaže dr. Wallace.

Osim što su skloni ugađati ljudima i prilično su buntovni, još neke karakteristike osobnosti srednje rođene djece su: odani su prijatelji, imaju širok krug prijatelja i rođeni su mirotvorci skloni smirivati situacije i miriti posvađane. Za srednju djecu je najveća vjerojatnost da će se razviti u osobe koje će odluke donositi na temelju suosjećanja te na temelju onoga što je drugima važno (više nego njima samima).

Srednja djeca će biti više perceptivne nego kritične osobe, a ono što je sasvim sigurno jest da će vjerojatno biti najveći emotivci u obitelji. U svakom slučaju oni će se uvijek voditi više za osjećajima nego za razumom.

 

Jake strane srednje djece

Ona su obično tipovi za koje se može reći da „idu sa strujom”. Naime, jednom kad stigne mlađe dijete nakon njih, moraju naučiti kako neprekidno pregovarati i postizati kompromise kako bi nešto postigli. Stoga ne iznenađuje podatak da srednje rođena djeca imaju puno razvijeniju osobinu suradljivosti i od starije i od mlađe braće i sestara. Kako kod kuće dobivaju manje pažnje nego što im je potrebno, srednje rođeni su skloni uspostavljati čvršće veze s vršnjacima i duboka prijateljstva te su manje povezani s obitelji od starije i mlađe braće i sestara. Oni su obično prvi od djece koji požele ići na ljetovanje s prijateljima i/ili njihovim obiteljima i prvi koji požele prespavati kod prijatelja.

Izazovi s kojima se susreću

Srednja djeca su prvo bila „obiteljske bebe” ili „obiteljske maze” sve dok ih s tog trona nije izbacila prinova u obitelji. Nažalost, oni su najčešće bolno svjesni da ne dobivaju toliko pažnje kao „važni”  prvorođeni niti kao preslatko najmlađe dijete pa se shodno tome osjećaju pomalo zanemareno. Osjećaju da se na njihove potrebe i želje ne odgovara uopće ili barem ne na isti način kao na one starijeg ili najmlađeg djeteta.

To je možda najteži položaj u obitelji jer srednje rođena djeca nose teret osjećaja da nisu dovoljno vrijedni jer se lakše događa da se zanemari njihova želja i mišljenje nego mišljenje starijeg brata ili da se zanemari njihov plač nego plač mlađeg djeteta. I treba priznati da njihovi osjećaji nisu neutemeljeni. 

Najmlađi se samo žele zabavljati

Obiteljske „bebe” ili najmlađa djeca obično su puno slobodnijeg uma i duha nego njihova starija braća i sestre, a to mogu zahvaliti činjenici da su roditelji sa svakim slijedećim djetetom sve popustljiviji i opušteniji u odgoju. Neke od tipičnih crta osobnosti najmlađe djece su da vole zabavu, nisu komplicirani, skloni su manipuliranju, otvoreni, željni pažnje i usredotočeni sami na sebe.

Za očekivati je da će najmlađi biti ekstrovertirani i skloniji živjeti u trenutku nego intuitivni i okrenuti prema budućnosti. Ono što je zanimljivo jest činjenica da je položaj najmlađeg djeteta u obitelji ujedno i onaj koji u najmanjoj mjeri utječe na crte osobnosti.

 Jake strane najmlađe djece

Djeca koja su u obitelji posljednja rođena nisu ni najsnažnija niti najpametnija pa su obično sklona tražiti drugačije načine da privuku pažnju.

Oni su rođeni zavodnici, izuzetno šarmantni, otvoreni i društveni pa nije čudo što je velik broj slavnih glumaca i komičara upravo to – najmlađi u svojoj obitelji.

 

Avanturističke su prirode i na taj će način također često dolaziti u središte pažnje, a uz to su i vrlo slobodnog duha pa su otvoreniji za nova i nekonvencionalna iskustva ili izlaganje fizičkim rizicima u odnosu na stariju braću i sestre.

Izazovi s kojima se susreću

Poznato je da najmlađa djeca često misle da „ništa što oni čine nije dovoljno važno niti se shvaća ozbiljno”. Niti jedno njihovo postignuće nije tako posebno niti jedinstveno jer su njihova starija braća već sve učinila prije njih. Naučili su hodati, govoriti, voziti bicikl....kada to učini najmlađe dijete jednostavno više nije tako uzbudljivo kao kad je to učinilo prvo ili drugo dijete. Naravno da roditelji na takva, za dijete važna postignuća, reagiraju s manje spontanog ushićenja kad je riječ o posljednjem djetetu, a možda se čak pitaju i „zašto još nije naučio hodati” ili „u njegovoj dobi braća su mu već znala voziti bicikl” i slično.

No, najmlađi članovi obitelji tu svoju ulogu „vječne bebe” nauče koristiti kako bi manipulirali drugima i postigli ono što žele. Njih je najteže disciplinirati od sve djece jer ih roditelji obično previše maze, opraštaju nepoštivanje pravila te dugo „štede” od pomaganja u kućanskim poslovima pa onda kad jednom odluče da je vrijeme da i najmlađe dijete počne „slušati” ili pomagati nailaze na otpor.

 

A što je s jedincima?

Biti jedinac je nešto posve drugačije. S obzirom da nema braće i sestara s kojima bi se morao takmičiti u postignućima ili za roditeljsku pažnju i naklonost, jedino dijete monopolizira roditeljsku pažnju i vrijeme – ne samo za određeni kratak period poput prvorođene djece, nego zauvijek. Jedinci imaju privilegiju (i pritisak) da na svojim leđima nose sav teret roditeljske podrške, ali i očekivanja.

Neke od uobičajenih crta osobnosti jedinaca to da su zreliji od svoje stvarne dobi, skloni perfekcionizmu, marljivi, savjesni te, kao prvorođeni, rođeni vođe.

Jedinci su nešto poput „super-prvorođenih” i poput njih su skloni razviti se u pretežno racionalne osobe, ali su manje skloni kriticizmu od prvorođenih. Za razliku od uvriježenog mišljenja oni uopće nisu razmaženi. Naprotiv, s obzirom da odrastaju okruženi odraslim osobama, oni brzo uče i razvijaju bolje životne vještine od djece koja nisu jedinci. Ranjivim ih čini to što su jedinci najčešće izuzetno osjetljivi na kritiku te uopće nemaju alate da na odgovarajući način prihvate kritiku pa čak ih čak i najbezazlenije primjedbe mogu izbaciti iz takta ili ih mogu doživjeti kao nevjerojatne uvrede.

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo