Preobrazba

Više nisam ista osoba. To što mi se dogodilo s 'one strane' nema veze sa štivom koja obrađuju tu temu

Za neukroćenu goropadnicu punu crne žuči kakva sam postala, pobrinula se meni potpuno nepoznata osoba

Dugi niz godina provela sam na cesti, na četiri kotača, vozeći sina na teniska natjecanja. Vidjevši sjaj u njegovim očima, umor bi izgubio bitnost. Nisam ga pripremala ni na pobjedu ni na poraz, znajući kako će ga i jedno i drugo nepotrebno opteretiti.

 

Duševna igra

 

Rekla sam, samo igraj dušo mamina, igraj sebi za ljubav, jer tvoja ljubav prema maloj zelenoj loptici, pobijediti će svaki osjećaj poraza. Život je ionako umno duševna igra, gdje osjećaji diktiraju naše doživljaje. Uživaj u svakom servisu, forhendu i bekendu, bio pogodak ili promašaj. I zapamti, ono što ćeš doživjeti kao promašaj, naučiti će te pogotku, ali ne samo u sportu, nego i u životu.

 Iako sve te upute dobro dođu, koliko ih upije dijete ili odrasla osoba, pokaže se na sportskom ili životnom terenu. Negdje iza stakla svog uma uvijek su nam rezultati, onaj broj jedan i spominjanje našeg imena na vrhu piramide. Važno je sudjelovati, možemo mirne duše proglasiti, neutješnom utjehom.

 

I po trnju i po cvijeću

Mi želimo da nam uvijek ide, a zapravo sve ide naprijed natrag. Malo se pokvari, malo popravi. I tako dan po dan, iako nam život svašta donese i odnese, mi idemo dalje  i po trnju i  po cvijeću. To je realnost i svako naše odupiranje ili gunđanje ništa neće promijeniti. Sve sam ja to znala, ali onaj vječni ali…otrovni bršljan mog racionalnog razmišljanja, blokirao mi je i intuiciju. Osjećala sam se sve više nesigurna, jer uza svu moju slobodnu volju, previše toga nije bilo po mojoj volji.

Zbunjenost mi se ocrtala na licu, jer čemu slobodna volja, ako joj pri upotrebi netko pomrsi račune. Životne puzzle koje sam strpljivo slagala u oblik koji mi najbolje odgovara, kao da su nečiji nevidljivi prsti razmjestili drugačije. Zbog nerazumijevanja zašto se to događa često me hvatao toliko snažan bijes koji nisam ničim uspijevala obuzdati.

 

Prikriveni osjećaji

 

Stalno sam se osjećala kao na iglama, napeta ko' puška, skačući na bilo čije riječi kao su mi osobno upućene. Gubila sam pojam općenitosti, a definiciju života mijenjala po nahođenju. Kako čovjek nije sam svoj izdajica, naravno da sam u društvu pokrila prave osjećaje, ponašajući se čak indiferentno.

U samoći sam tražila odgovore, zašto ne mogu prihvatiti i dobre i loše strane samoga života, zašto se ne mogu pomiriti da možda ja ne određujem ni svoj ni ičiji životni put. Kao da sam platila kartu za mučilište. I još sam svima počela dijeliti lekcije, davati packe, vjerojatno da ublažim vlastito mučenje. Postala sam samoj sebi antipatična osoba.

Za neukroćenu goropadnicu punu crne žuči kakva sam postala, pobrinula se meni potpuno nepoznata osoba.

 

Što dalje od svih

 

Na tenisko natjecanje tko zna koje po redu, otišla sam upravo u takvom izdanju. Za razliku od ranije kada sam zabavljala ostale roditelje duhovitim dosjetkama, razbijajući i našu tremu, ovog sam puta napravila iznimku, opravdavajući se želučanim tegobama. Naravno, lagala sam. Otišla sam na kavu, što dalje od svih. Zadubljena u svoj propali svijet, netko me potapšao lagano po ramenu. Onako nadurena, podigla sam pogled i već otvorila usta da nešto prosikćem.

Ali, to se nije dogodilo zbog neizmjerne blagosti u očima žene. Nikad je prije nisam vidjela, ni na jednom natjecanju.

- Željela bih s vama nešto razgovarati, rekla je.

- O čemu i zašto baš sa mnom? Danas nisam poželjno društvo nikome. Mogu vas jedino oneraspoložiti, upozorila sam ženu kose boje bakra.

- Naš susret unaprijed je određen Katarina, zatekla me. Shvatit ćete zašto.

- Pa, ako vi tako kažete, nemam ništa protiv, zagolicala me znatiželja.

Potpuno zaštićene pod krošnjom procvjetale trešnje, žena me upitala jesam li ateist.

- Apsolutno ne, ljutito sam odgovorila. Ja vjerujem… zaustavila me podizanjem ruke.

- Znam. Stišajte ljutnju i poslušajte moju priču, zamolila me.

 

Klinička smrt

 

Prije sedam godina doživjela sam kliničku smrt. Od tada više nisam ista osoba. To je bio potpuni zaokret. Ono što mi se dogodilo  s 'one strane'  nema nikakve sličnosti sa štivom koja obrađuju tu temu. Čitajući mnogo takvih knjiga sa svjedočanstvima, pouzdano sam uočila razliku.

Nisam prošla nikakvim tunelom, niti vidjela  'biće' od svjetlosti. Jednostavno sam se našla tamo negdje. Ležala sam na čudnom stolu, a oko mene je stajalo devet, recimo ljudi. Svi su bili odjeveni u istu odjeću, nešto poput tunike. Upozorili su me da je dodir zabranjen, jer se nalazim u prijelaznoj zoni. Ispred stola su bila velika dvokrilna vrata. Jako su me privlačila, što su primijetili  prisutni.

 

Predvorje

 

Objasnili su mi, neka dobro promislim o svakom odgovoru koji ću im dati, na postavljeno mi pitanje, jer ovo je neka vrsta suđenja. Mjesto gdje se nalazim zvali su Predvorjem. Svi su govorili, ali kao da sam čula samo jedan glas.

- Što ćeš učiniti sa svojim životom, upitali su.

Ništa nisam odgovorila. Prihvatili su moju šutnju, na čemu sam bila zahvalna. Objasnili su mi, da se moram vratiti. Vrata koja su me tako snažno privlačila, ostala su zatvorena. Kakva me preobrazba čeka, nisam slutila.

Kada sam otvorila oči, bila sam slijepa. Bila sam nepokretna. Komadi kože su otpadali s mene. Iako je bol  bila nepodnošljiva, ja sam ostala neobično pomirena sa svime. Iza rehabilitacije, bol je nestala, ali sljepoća i nepokretnost bez pomaka. I tada sam ostala pomirena mjesecima. Kao da nešto čekam. I dočekala sam odgovor, što ću sa svojim životom.

 

Čudo ili namjera?

Ali prije odgovora, dogodile su se dvije neobjašnjive pojave. Sjedeći slijepa u invalidskim kolicima u svojoj osobnoj maloj knjižnici, u kojoj sam, još dok sam radila kao profesor sociologije  na  Filozofskom faksu obožavala provoditi slobodno vrijeme, brižno skupljane knjige počele su padati s polica, kao da ih netko baca.

Progledala sam. Čudo ili nečija namjera? Saznat ću. Idućih mjeseci strpljivo sam nastavila čekati. I uslijedila je nova neobjašnjiva pojava. Sva vrata u stanu su se otvarala i zatvarala sama od sebe. Prohodala sam.

Očistila sam srce od usporedbi, plana i programa, potpuno predana izjavi, što je suđeno, nije izgubljeno. Njezina preobrazba bila je i moja. Pomirena sa svime.

MISAO  TJEDNA

Mudrost je uplašenog umiriti, nesigurnog osposobiti, a lažnog razotkriti.

 

 

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo