Dok je kao mlada lastavica pohađala srednju medicinsku školu, intuicija joj je rekla, čekaju te teški dani, ali ti ćeš uvijek ići dalje. Pomoći drugima, posebno bolesnima bila je njezina primarna motivacija. Jer medicinska sestra uz sve znanje koje obrazovanje pruža, a praksa pretvara u djelo, ipak mora biti i dobar motivacijski govornik. Ima li veće sreće nego znati patnika umiriti, ublažiti mu neizvjesnost, otpuhati strah.
Djevojka od riječi
Jedva je dočekala svoj prvi pravi radni dan. Odjel traumatologije. Mlada lastavica odmah se dopala osoblju. I pacijenti su je brzo zavoljeli. Bila je djevojka od riječi. Noću u maloj sobi ležeći u krevetu, čitala bi medicinske knjige, umjesto ljubavnih romana. Nikada se nije požalila na siromaštvo, nikada posramila jeftinih odjevnih predmeta. Ljubav prema bolesnima za nju je bila bogatstvo. Pogled na kalendar kao ni slobodni dani, nisu je zanimali. Da je smjela stanovati u bolnici, pristala bi. Radnu uniformu je smatrala 'svetim' odjevnim predmetom. Svi su joj rekli, nećeš izdržati, jer je jela u letu i premalo spavala. Ali želja da olakša bol unesrećenima koji vape za ozdravljenjem, pobijedila je često puta preskočeni obrok i neprospavane noći. Ona je bila nevjerojatni spoj prilagodbe pravilima koje je lakoćom izvršavala, ali na svoj način.
Tog jesenjeg dana dolazeći u smjenu, toliko je padala kiša kao da nebo kažnjava čovjeka. Nikolina se veselila kiši, jednako kao i suncu. Slavila je život u svim oblicima, prihvaćala smrt kao neizbježno. Preuzimajući smjenu saznala je tko je otpušten, tko je otišao na 'drugu' stranu i koga su zaprimili na bolničko liječenje. Bila je to noćna smjena, koja po redu izbrisala je iz sjećanja, jer brojiti vrijeme u prolaznosti smatrala je besmislenim.
Ušla je u sobu 23. Na krevetu do prozora ležao je novi pacijent, muškarac malo grubljih crta lica, ali blagog pogleda koji je htio zatajiti, vjerojatno zbog zanimanja. Bio je pukovnik. Doživio je prometnu nesreću, ali ne kao vozač ni suvozač. Na kolniku, dok je išao na posao zaustavio ga je susjed iz zgrade. Razgovarajući o problemima pričuve, vozač plavog automobila kao po 'naredbi' umjesto ceste skrenuo je na kolnik, upravo na mjesto gdje su njih dvojica stajala. Susjed iz zgrade uspio se baciti u živicu i proći s manjim ozljedama. Pukovnik Gordan i sreća su se tog dana razišli.
Spasila ga trava
Auto ga je udario, odbacio preko živice i ono čega se zadnjeg sjeća bio je pad. Nakon toga mrak. Da s druge strane živice nije bila trava, možda bi Gordan bio ispraćen ispaljivanjem počasnih plotuna. Kada su Gordanu u bolnici ispričali kako ga je spasila trava, ostao je bez riječi. Imao je slomljenu ključnu kost i obje noge. A kada mu je Nikolina rekla sve će to proći pukovniče, poduže se zagledao u nju prije odgovora. Odgovor koji je čula, svakom bi zvučao nesuvislo. Njoj nije.
- Pukovniku nema tko da piše, rekao je.
Čim je izgovorio tu rečenicu, Nikolini je postalo jasno o kakvoj se osobi radi.
- Volite Marqueza?, upitala ga je.
Podigao je začuđeno obrvu. Njegovo nepovjerenje da je išta od tog pisca pročitala osjetilo se u zraku. Pomalo uvredljivo, pomislio bi svatko, ali ne i Nikolina. Oduvijek je vrlo vješto biranim riječima, čovjeka upoznala sa sobom.
- Ja više volim Sto godina samoće. Možda pripadam skupini magičnog realizma, testirala je njegovo znanje.
- A tako. Koliko sam upućen, Marquez se uvijek ograđivao od tog naziva, prosipao je pamet.
Neobičnom konverzacijom započeli su njihovi budući dani. Nakon otpuštanja, Nikolina je nastavila liječiti Gordanovu samoću dolazeći mu u stan. Na ceduljicama bi mu napisala svaki put nekoliko riječi, lijepeći ih na vrata frižidera. Sada je imao pukovniku tko da piše. Kao što je voljela svoju uniformu, voljela je i njegovu. Vremenom je promijenila adresu. Dijelili su iste ključeve, otključavali istu bravu. Zanos tolike ljubavi, i privatne i poslovne jednog ju je jutra užasno uplašio. Šalica vruće crne kave ispala joj je iz ruke i razbila se na vrlo neobičan način. Pukla je napola, kao da ju je netko prerezao. Je li to predznak, pomislila je. Ma ne, nikad nisam bila praznovjerna. Obična nespretnost. No život je ipak kontrast, što se pokazalo kada je Nikolina ostala trudna. S obzirom da je njezin Rh faktor bio negativan, ona je vrlo dobro znala kakva je to potencijalna opasnost.
Gordana je također uputila u kakav se rizik upuštaju. Iako je predložio prekid trudnoće, njezina uvjerljivost kako će ipak sve biti u redu, smanjila je njegovu poznatu čeonu boru zabrinutosti. Prepustio se i opustio. Nikolina se oglušila i na liječničku opomenu i prijedlog, kako bi prekid bio najbolje rješenje. Svi su se zaprepastili takvoj odluci, jer od medicinarke i usput rečeno zagrižene ateistice nitko to ne bi očekivao. Loša prognoza nije slomila njezina uvjerenja. U što je ona zapravo vjerovala, nikom nije povjerila.
Dan naveće sreće postao je dan najveće tuge. Rodila je dječaka čije stanje je bilo vegetativno. Nikolina nije ni suzu pustila, iako je znala što je čeka. Stalno je ponavljala Gordanu kako će njihov sin živjeti, oporaviti se. Tražila je izlaz bez izlaza. Kod kuće je improvizirala malu bolnicu. Nastavila se boriti rukama i nogama, trčeći u težim krizama po pomoć u pravu dječju bolnicu. Pokazala je izrazito jaku psihu. Čak je upisala i studij, jer je željela postati glavna sestra. Dok je Gordan doživio manji nervni slom odrađujući ga na bolničkom liječenju, ona je sama snosila odgovornost svojih odluka. Dječak je umro u petoj godini života. Gordan se vratio u život, Nikolina završila studij i postala glavna sestra. Sve je preživjela. Da nisam bila svjedok, priča bi mi bila sumnjiva. Ona je moj heroj. Psihički i fizički. Ako se itko pita, kakvo je odlikovanje primila za svoje herojstvo… Rodila je dvoje zdrave djece.
MISAO TJEDNA
Iskustva nas ne mogu naučiti živjeti, ali nas mogu naučiti kako ih preživjeti.