Obožavam sobne biljke. U mojoj mašti, moj idealni dom je prepun raznih sorti među kojima vježbam jogu ili meditiram i osjećam se povezano s prirodom. Skupljanje kućnih biljki nije pretjerano skup hobi i razlog zašto je moj trenutni dom uskraćen za razne nijanse zelene leži u činjenici da biljke koje kupim prije ili kasnije umru.
Ponekad ih zaboravim zaliti i poklonim im jako malo pažnje pa takav ishod ni ne iznenađuje. Ali ponekad se onako svojski potrudim i radim sve ono što mislim da je potrebno za njihov rast.
Zalijevam ih redovno. Mičem uvenule listove i glancam one zdrave. Presađujem ih u veće posude da im korijenje ima mjesta za širenje. Čak ih i razmještam okolo po kući nadajući se da ću im tako pronaći mjesto koje im je drago. Svejedno, nakon nekog vremena, moje biljke opet umru. Kao da nam nije suđeno.
Svoje sam biljčice neko vrijeme kupovala iznova i iznova, nadajući se da ćemo se već nekako naučiti na suživot. Posebice sukulente i kaktuse jer oni su laki za održavanje, zar ne? Jednom sam imala Aloe veru na polici s knjigama u dnevnoj sobi i par je tjedana rasla tako lijepo da je to bilo divota za promatrati. Bila sam uvjerena da će preživjeti moju brigu i njegu, ali jednog je dana bez ikakvog upozorenja, počela venuti. Kasnije sam saznala da sam je previše zalijevala. Sukulenti traže jako malo vode.
Doza suptilnosti
Kroz život nas uče da je trud koji ulažemo u nešto ključan za uspjeh. Moramo se truditi i truditi, raditi naporno i nikad ne odustati ako želimo da se naši snovi i želje ostvare.
Generalno govoreći to je istina. Ipak, unatoč našem trudu i radu, ponekad ne uspijemo i ostanemo razočarani. Tada obično za neuspjeh krivimo više sile, znamo reći nešto u stilu: nije bilo suđeno, to je djelo sudbine, svemira, Boga…
Pa i ne baš.
U svemu što radimo potrebna je određena doza suptilnosti koja obično ispadne ključna za željeni ishod našeg truda.
Nije dovoljno fokusirati se na, što god da je to što želimo, i raditi naporno na tome da bi se to na kraju i ostvarilo. Ako nemamo dovoljno znanja da bi znali kada, gdje i koliko je truda točno potrebno, šanse su da ćemo postati umorni, frustrirani i na rubu odustajanja.
Naš je trud često odveć općenit umjesto konkretan. Tratimo dobar dio svoje energije, vremena, pa i novca fokusirani na aktivni rad pa predvidimo one male detalje koji su nas mogli spasiti od brojnih nevolja samo da smo svoje resurse trošili mudrije. Na prvom mjestu, tu su promatranje i uočavanje onih malih znakova koji imaju moć usmjeriti nas na najproduktivniji i najplodniji put i tako poštedjeti brojnih muka.
Neuspjeh vam daje priliku da pokušate ponovo, ali pametnije - Henry Ford
Odgovarajuća njega
Možemo se svim silama truditi pronaći novi posao bez većeg uspjeha, ne shvaćajući da možda nešto u našem životopisu odbija budućeg poslodavca.
Možemo davati sve od sebe da bi bili najbolji roditelji svojoj djeci ne shvaćajući da umjesto svih isplaniranih aktivnosti sve što naša djeca žele je zagrljaj, poljubac, naša nepodijeljena pažnja.
Možemo kupiti sobnu biljku i ubiti je svojom neprimjerenom brigom ne shvaćajući da je naše znanje o tome kako je održati na životu manjkavo.
Možemo imati brojne nekvalitetne veze koje u osnovici ostaju iste koliko god se trudili popraviti ih, ne shvaćajući da su ništa drugo doli produkt ovog modernog prezaposlenog načina života koji živimo. Na prvom mjestu bi to bio odnos koji imamo sa samima sobom. Često ćemo zaboraviti brinuti o sebi jer vjerujemo da moramo trčati naokolo, zatrpavati se raznim postignućima, aktivnostima, putovanjima, eventima, ignorirajući znakove naše duše koja moli za predah. Kad dosegnemo limit, iznenađeni smo s nuspojavama; anksioznošću, depresijom, i raznim mentalnim poremećajima kao i onim fizičkim, pa se pitamo…
Zašto su tamo ako smo dali sve od sebe? Zašto smo i dalje nesposobni nazvati naše živote uspješnima unatoč silnom trudu i radu koji smo u njega uložili?
Jednostavno rečeno, nismo si osigurali odgovarajuću njegu i polako smo počeli venuti.
Nedavno sam dekorirala spavaću sobu i još jednom odlučila okušati sreću sa sobnim biljkama, ovaj put s manje truda i više pa mogu to slobodno nazvati aktivnog slušanja. Imala sam prazan prostor pokraj male police s knjigama koji je bio idealan za mog novog zelenog prijatelja. Sreću sam odlučila iskušati s Peace Lilly, prekrasnom biljkom koja pročišćava zrak te je poznata po tome što je otporna i traži minimalno održavanja. Ipak, znala sam da ove karakteristike ne znače puno. Minimalno održavanje je još uvijek održavanje. Ono kojem nisam našla mjeru nebrojeno puta prije.
Ovaj put ako sam svoju novu cimericu željela održati na životu, morala sam više biti usklađena s njom. Morala sam osluškivati, promatrati. Dati joj svoje vrijeme i pažnju onako kako joj je zaista potrebno, a ne onako kako ja mislim da joj je potrebno.
Prošlo je već dosta mjeseci otkako je biljka sa mnom. Moram priznati, divno raste. Uskoro ću je presaditi da joj napravim mjesta za daljnji rast.