Možemo li doista isprazniti um?

Svi o njemu pričaju, pa sam ga isprobala: mindfulness ne znači samo 'isprazniti glavu', naučio me i nečem puno važnijem

Pa dobro, zar je toliko teško samo disati? Bez da me napadaju bilježnik, crni zubi i propali planovi? Jesmo li svi potpuno poludjeli? Moramo li baš u svakom trenutku u danu biti u lancima vlastitih misli?


Piše:
Jana Krišković Baždarić, glavno pero bloga 33etc.blog

Život. Stres. Kava.

Kava.

Stres.

Na poslu sam uvijek oko podne običavala popiti svoju drugu kavu. Ili je ta kava bila potrebna da me razbudi od nekog posla u koji sam se uvukla prije nekoliko sati, ili mi je služila kao pauza između onoga što sam završila i onoga što tek trebam započeti. Uglavnom, kava je uvijek služila kao odmak od stresne situacije kojoj je barem na nekoliko trenutaka trebalo pobjeći.

Sve do onoga dana kada je i sama kava izazvala stres i ostavila me da se u čudu pitam: što da sada radim?

Popila sam svoju uobičajenu kavu u podne nakon koje sam osjetila slabinu i srce koje je dojavljivalo da mu se ta kava i nije pretjerano svidjela. Pa i sljedeći put i još jednom nakon toga, sve dok kava isto nije potpala u kategoriju stvari koje izazivaju stres.

Nisam se okrenula dva puta i odjednom sam sjedila u kafiću s beskofeinskom kavom u ruci, oružja položenog na pod za daljnje svakodnevne borbe.

Možda bi trebalo probati nešto novo? Neku novu metodu koja bi mi poslužila kao pauza u svakodnevnoj strci? Mislim da zaista nema smisla dnevno piti tri beskofeinske kave.


Biti u sadašnjem trenutku

Životi su nam ludnica. Trčimo od jutra do sutra. Normalno je da s vremena na vrijeme tijelo zatraži pauzu, a um priliku da utihne. Tako sam naišla na mindfulness, pojam za koji smo svi već čuli i koji bi zapravo, da nije riječ o onom suprotnom, mogao savršeno u jednoj riječi ilustrirati naše pretrpane glave i umove. Ipak, mindfulness zagovara ideju da treba raditi na tome da se um isprazni, da se smjestimo u sadašnji trenutak, a dok nam to ne pođe za rukom da barem probamo postati promatrači vlastitih misli, umjesto da se stalno s njima poistovjećujemo.

Ispijajući svoj beskofeinski makijato i listajući knjigu o mindfulnessu, odlučila sam pokušati. Inače sklona pretjeranom razmišljanju, znala sam da ću naići na roller coaster popriličnih dimenzija u svojoj glavi.

Sljedećih sam dana došla do poprilično šokantnih spoznaja. Moja glava bila je nalik na granu koju je zaposjeo roj pčela. Pčela u divljem metežu, na vrhuncu razvoja svoje zajednice u kojoj buja višak energije. Shvatila sam da moj um doslovno visi poput grozda pod težinom ogromnog pčelinjeg roja.

Prvo nisam mogla naći pogodan položaj za meditaciju. Pri sjedenju mi je udah bio preplitak, u položaju klasičnom za meditaciju su me previše boljela leđa, a kada bih legla, bilo je sasvim izvjesno da ću zaspati.

 

Nije mi preostalo ništa drugo nego da meditaciju stišavanja uma obavim tijekom svoje jutarnje šetnje do posla.


Zar je tako teško?

Udah.

Izdah.

A da radije stavim slušalice? A što da slušam, već su mi dojadile sve one pjesme na listi, trebala bih nešto novo skinuti.

Izdah.

Greška, udah. Pa izdah.

Ajde skoncentriraj se. Samo diši. Nije tako komplicirano.

Mislim da sam noćas sanjala da mi se odlomio zub. Je'l to bilo noćas? Bilo je nešto crno na njemu. Čekaj, zar ne znači ako sanjaš zub da se sprema neka bolest? Ili smrt? Smrt??? Moram po uputnicu za parodontologa. Nisam bila od srpnja. Sad ću opet slušat' zubaricu o tome kako sam neodgovorna i kako je to trebalo već srediti.

Izdah.

Promatram misao o ispadanju zuba. Barem tako piše u knjizi. Promatrajte misao, pa je nježno ispratite. Ne poistovjećujte se s njom. Ona dolazi i odlazi. Vi ste samo njezin promatrač. Nježno ispraćam misao o crnom zubu.

Udah.

Zar nisam jučer trebala ići kod javnog bilježnika ovjeriti onaj ugovor? Ili je danas četvrtak? Ne, petak je. Nisam ni javila čovjeku da me ne čeka! A danas nisam ni uzela ugovor sa sobom jer petkom nosim najmanju torbu u koju stanu samo novčanik, mobitel, maramice i ključevi.

Udah. Ne, izdah. Da, izdah.

Što me to zabolilo na koljenu? Baš me nešto štrecnulo. Neće me valjda boljeti i kad budem vježbala na orbitreku? Jao, orbitrek. Nikako da krenem. Prošla su već tri puna mjeseca i ništa. A tako mi je dobro išlo na proljeće! Četiri puta na tjedan. A sad se ponovno ne mogu pokrenuti.

Udah. Prisilim se da iz daljine promotrim misao o orbitreku i krenem ispočetka. Da pokušam odraditi barem pet udaha i izdaha a da me ne spopadaju nepovezane misli.

Gacam otpalim žutim lišćem i udišem.

Nisam li prošle godine planirala kako ću do sljedeće jeseni položiti ispit iz engleskog? Zar je sada već ta sljedeća jesen? Kad prije? Ma daj me nemoj…

Opet. Pa dobro, zar je toliko teško samo disati? Bez da me napadaju bilježnik, crni zubi i propali planovi? Jesmo li svi potpuno poludjeli? Moramo li baš u svakom trenutku u danu biti u lancima vlastitih misli?

I shvaćamo li uopće to? Koliko smo neprisutni? Koliko ne vidimo, ne čujemo, ne živimo?

Close up portrait of a mysterious woman in a field on a warm summer day
Getty Images/iStockphoto

Inače sklona pretjeranom razmišljanju, znala sam da ću naići na roller coaster popriličnih dimenzija u svojoj glavi.

 

I možda nisam odradila pet udaha i izdaha prazna uma, ali i kako i bih, kada do sada nisam ni bila svjesna da je moj um poput ormara kojem se ne mogu ni zatvoriti vrata od količine stvari koje su u njemu?

 

Možda je to prvi korak. Spoznaja da iz tvog ormara ispadaju stvari za koje nisi ni znao da su unutra?

Možda treba svaku tu stvar uzeti u ruke, pogledati je i baciti. Baš kao i misli u glavi. Jednu po jednu. Više puta ako treba. Dok ne napravimo dovoljno mjesta za ono što želimo.

Dok uzimam svoj beskofeinski makijato u ruke shvaćam da sam danas ipak napravila prvi korak. Sutra ću opet pokušati. Možda ovo ipak nije bila loša ideja.


Janu i njezine tekstove možete pratiti i na njezinom blogu 33 etc.blog, Facebook stranici @33 etc. i Instagram profilu @jana_33_etc

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Možda će vas zanimati i ovo