Autostopom su proputovali gotovo cijelu Europu, prevalili su više od 10 tisuća kilometara, promijenili oko 109 automobila, 'štemali' su Berlinski zid, u avionu se družili s The Rolling Stonesima, plesali su na koncertu Beatlesa, i nedavno su proslavili 50-u godišnjicu braka. No, ovdje priča za neumorne umirovljenike Maricu i Mijata Barišića s otoka Vira ne staje.
- Dok se, na žalost, većina naših vršnjaka žali na razne bolesti, nas dvoje sa 70+ godina nemamo vremena biti bolesni, radujemo se putovanjima koja nas još čekaju - entuzijastično nam govori Marica. Nedavno su se vratili iz Ukrajine, a neostvareni san im je, kaže, posjet Rusiji.
- Želimo vidjeti Moskvu i Sankt Peterburg, i da ja, kao profesorica ruskog jezika ondje provjerim svoje znanje - kaže.
'U zajedničkom životu smo se neprestano nadmudrivali, kad bi jedan od nas dvoje nešto predložio, drugi je tražio još bolje rješenje, što nas je tjeralo na razmišljanje. I zahvaljujući tom dodatnom razmišljanju i traženju boljih ideja, mi smo izbjegli mnoge zamke u životu.'
Kako je sve krenulo
Marica i Mijat upoznali su početkom školske godine 1968/69. na Pedagoškoj akademiji u Slavonskom Brodu, na kojoj je Marica studirala hrvatski i ruski jezik te je bila u Foto i kino sekciji.
- Kolegice i ja vukle smo kablove iz učionice u učionicu, kako bismo snimile rad svih studijskih grupa. U učionici razredne nastave iz zadnje klupe nam je pritrčao 'visoki plavi dečko' i pomagao nam je vući kablove na svim snimanjima. Drugog dana sam tog 'visokog, plavog' vidjela u svojoj ulici. On je živio u drugom gradu, a u Brodu je stanovao kod gazdarice, kako bi mogao studirati razrednu nastavu na našoj Akademiji. Upoznali smo se i rekao je da se zove Mijat, ali da ga prijatelji zovu Mišo i počeli smo se svakodnevno viđati i družiti. Ostalo je povijest - prisjeća se Marica. Dodaje da je Mijatu ubrzo ispričala svoju avanturu kada je sa 17 godina vlakom krenula teti u Veliku Britaniju. I to bez vize.
- Kad sam u Slavonskom Brodu ušla u vlak, drugi putnici iz kupea su me pitali: 'Mala, kuda ti putuješ?' Ponosno sam rekla da idem teti u Englesku. Kako nisam znala jezik, savjetovali su mi da ipak napišem i naučim nekoliko rečenica, jer se može dogoditi da me u Londonu tetak ne nađe, pa ću možda morati sama potražiti vlak koji ide za Manchester, jer ovaj vlak ide samo do Londona. Napisala sam si: 'Vič trein is for Mančester?' (koji vlak ide za Manchester) i još nekoliko rečenica na engleskom, ali kako se izgovaraju na hrvatskom jeziku. Vlak je prošao kroz Italiju i Švicarsku i oko pola noći stigli smo na granicu Francuske. Kad je kondukter pregledavao moj pasoš, nešto mi je govorio na francuskom. Ja naravno, nisam ništa razumjela, pa su mi neki iz kupea preveli da ja neman vizu kroz Francusku i moram se vratiti kući. Bila sam toliko uporna i tvrdoglava, rekla sam da ne želim kući, da me tetak čeka u Londonu, da ja idem teti u Manchester. Kad je vidio koliko sam uporna, kondukter je rekao da postoji samo jedno rješenje, da se vratim u Švicarsku do Lausanne i u francuskoj ambasadi zatražim tranzitnu vizu kroz Francusku.
Dan ranije, kada sam trebala doći u London, tetak me je cijeli dan čekao, pregledao je sve vagone vlaka kojim sam trebala doći, izgovarao naglas moje ime, ali me nije našao. Vratio se kući i za mene su na prozoru zapalili svijeću, jer nisu znali što mi se dogodilo. Tada nije bilo ni mobitela ni interneta da stupimo u kontakt. U London sam došla dan kasnije, sišla sam s vlaka i tražila tetka, nigdje ga nije bilo, pa sam se sjetila one rečenice 'Vič trein is for Mančester' - smije se Marica.
Mišo je pak, s druge strane, nekoliko puta autostopom putovao u Austriju u Lienz, gdje je njegova mama radila kao kuharica. On je kao student zarađivao džeparac perući stakla na automobilima, na benzinskoj pumpi u Slavonskom Brodu. Tamo je često vidio mlade iz europskih zemalja, 'hipije', kako putuju autostopom. Nije dugo trebalo da se tada 19-godišnja Marica i 22-godišnji Mijat odluče za najveću avanturu života.
- Mišo je kupio kartu Europe i zajedno smo ucrtali put kojim ćemo, čim nam završe predavanja, proći autostopom. Najprije ćemo navratiti kod Mišine mame u Lienz, zatim kod mog ujaka u Stuttgart, pa kod tete u Manchester i po povratku kroz Belgiju, Nizozemsku i Čehoslovačku ići ćemo u Poljsku i SSSR, pa ćemo se preko Ukrajine i Mađarske vratiti u Jugoslaviju. Na Pedagoškoj akademiji smo dobili studentske kredite i da bismo imali novaca za putovanje, počeli smo svakog mjeseca od kredita stavljali nešto novaca u štednju - govori nam.
'Ja, strijelac po horoskopu koji voli putovati roditeljima nisam dala mira dok mi nisu dopustili to putovanje.'
Roditelji su rekli NE
Maričina majka je na ovu njihovu 'ludost' odmah rekla 'ne dolazi u obzir.' Prvo je upitala: 'A što je to autostop? Kako ćete putovati, pa vi nemate auto, a nemate ni novaca?' Objasnili su joj da će zaustavljati tuđe aute i moliti vozače da ih povezu. 'Zar po cijeloj Europi? A gdje ćete spavati? Što ćete jesti?'
- Mama dugo nije popuštala, jer je smatrala da je to jako opasno, a kako sam ja bila uporna i uvjeravala je da to nije opasno, da smo mi uštedjeli novac od studentskih kredita i pokazali joj ušteđevinu, tata nam je pomogao riječima: 'Ma pusti ih, neka probaju tako putovati, tu malo do Slovenije. Vidjet će da to ne ide, pa će se vratiti', i mama je nevoljko ipak popustila - rekla nam je Marica.
Na putu su se zaručili, a vjenčali su se u Slavonskom Brodu.
Propalo vjenčanje
Čim su putovnice bile gotove, ovo dvoje mladih entuzijasta spremilo je dvije manje deke u ruksake, a u torbu malo kobasica, šunke i jabuka. Na putovanje života krenuli su 5. srpnja 1969. u 15 sati iz Slavonskog Broda te su stopirali do zagrebačke Name gdje su kupili rječnike i filmsku kameru.
Autostopom su brzo došli do Slovenije. Prošli su Ljubljanu i krenuli prema granici s Italijom, ali je vozač rekao da on tu skreće i ostavio ih je uz cestu. Noć su proveli na drvenoj klupici, omotani dekicama, zagrljeni, maštajući o novim pothvatima. Kad su končano došli do Mišine mame ona se zabrinula što putuju tako zajedno, a nisu niti zaručeni, pa im je sutradan kupila prstenje da se bar zaruče jer 'što će svijet reći?'.
U Stuttgartu su spavali na tavanu iznad noćnog kluba, a u Parizu su igrom slučaja upoznali studenticu Leposlavu iz Novog Sada.
- Kad je čula kako nas je taksist vratio na početno mjesto jer nismo imali dovoljno franaka, njen dečko je iz džepova izvadio na stol hrpu franaka, koje je zaradio svirajući te nam je pola te hrpe dao kako bismo imali za razgledavanje Pariza. Leposava nam je raširila kauč na kojem smo prenoćili, a ujutro je meni još za uspomenu poklonila naušnice i broš, koji još čuvam - prisjeća se Marica.
Kad su došli do Engleske, Maričina teta im je htjela prirediti vjenčanje, pa su Miši kupili vjenčano odijelo 'od engleskog štofa', a njoj materijal za vjenčanu haljinu i nakit za kosu. Već su sve pripremali, no onda je stigla tužna vijest. Iako je Marica imala 19 godina i 9 mjeseci, po engleskim zakonu nije se mogla vjenčati bez potpisa roditelja. Spremili su odijelo i materijal za haljinu u ruksak i nosili ga dalje po Europi.
Sovjeti su rekli 'njet'
- Kako u Jugoslaviji nismo dobili vizu za SSSR, odlučili smo je zatražiti u Londonu. U ambasadi su mi rekli 'njet', nema autostopa po SSSR-u. Samo organizirane grupe avionom ili vlakom. Mi kao studenti nismo imali novaca za avion ni za vlak, pa smo morali skratiti planirano putovanje u 15 zemalja, na samo 12 zemalja - kaže.
Susret s The Rolling Stonesima
- Kada smo u lipnju 1976. Mišo i ja s našim malim sinom Sašom konačno posjetili mog ujaka u Stuttgartu, po povratku smo navratili u München posjetiti još neku rodbin. Planirali smo se avionom vratiti u Zagreb. Na aerodromu je bila velika gužva, bilo je mnogo mladih ljudi i jako bučno, djevojke su vrištale i mi nismo znali što se događa.
Uspomena za cijeli život.
Kako smo već mogli ući u avion, među prvima smo sjeli na svoja sjedala, koja su bila u prvom redu. Kad su i ostali putnici počeli ulaziti, u avionu je postalo bučno, i tada smo vidjeli The Rolling Stonese. Mick Jagger, i Charlie Watts su sjeli odmah iza nas u drugi red, Keith Richards i Jan Stewart u treći red, a ostala pratnja iza njih.
Ja, obožavateljica i The Beatlesa i The Rolling Stonesa, jako sam se obradovala, okrenula sam se i zamolila Micka i Charlieja da mi se potpišu na avionsku kartu. Htjela sam ustati sa svog mjesta i zamoliti i druge da mi daju autogram, ali je stjuardesa molila da nitko ne ustaje, da se ne stvara gužva. Ostala mi je tako karta s autogramima, koju i sada čuvam i jedno prekrasno nezaboravno sjećanje na taj susret - kaže nam.
Škola života
- Na putovanju smo se naučili snalaziti u nepoznatim i teškim situacijama. Iako me Mišo u početku osvojio svojom hrabrošću, kasnije na putovanju sam upoznala i druge njegove dobre osobine. Ponekad smo bili jako umorni i gladni, ponekad i bolesni, ali smo jedno drugom u svemu nesebično pomagali. Mišo kaže da se njemu svidjela moja upornost i neustrašivost, uvijek sam bila puna ideja i uporno ih nastojala ostvariti. Nisam se plašila teških situacija, već sam vjerovala da uvijek postoji neko rješenje. To putovanje nam je bila 'škola života'.
Lako je s nekim biti u vezi dok sve štima, dok se šećete i držite se za ruke, ali pravi se prijatelj poznaje kada ti je teško i on ti pomaže u najtežim trenucima. Po povratku s putovanja shvatili smo da ne možemo jedno bez drugoga. Ispeglali smo odijelo i haljinu te smo se vjenčali 1969. u Slavonskom Brodu - rekla je.
Marica i Mijat nedavno su proslavili Zlatni pir.
Nema stajanja
Ovi vitalni umirovljenici danas se bave turizmom, imaju dvojicu sinova i unuka, a uz obitelj i mnogobrojne prijatelje i susjede Zlatni pir su proslavili ploveći brodom oko otoka Vira, gdje provode svoje umirovljeničke dane. I dok gostima, koji im dolaze iz cijelog svijeta, prepričavaju anegdote s putovanja, maštaju o novim avanturama, a najviše o nikad prežaljenoj Rusiji.
- Stignemo mi sve to. Samo glavu i palac gore - smije se Marica.
Nakon 43 godine rada u školi, na dan odlaska u mirovinu, Marici su učenici poklonili bicikl kojim se ponekad vozi po Viru.