Ljudskost. Ta prelijepa riječ koja bi trebala opisivati svakog od nas. Ta prečesto izgubljena, temeljna osobina i vrijednost čovjeka. Ljudskost. Bez koje mnogi hodaju svijetom.
Ponekad se pitam jesu li se neki ljudi rodili bez nje? Ili su putem odlučili biti hladni i proračunati?
Pozivati se na trenutke kad su bili povrijeđeni, pa njima pravdati sve ono što postaju, sve ono što se kad se sumiraju njihova djela, riječi i potezi, ne može više usporediti s pojmom čovjeka?
OSOBNA VENDETA
Što to pukne negdje duboko u osobi da postane hladna, bez grama sućuti? Što to ima tako krivo, negdje duboko u genskom kodu, što nas natjera da od inteligentne, emotivne ljudske tvorevine, postajemo više kao zvijeri?
Sjedila sam tog dana i pila kavu. Drugu kavu, jer sam predugo čekala. Ali nije mi bilo teško, u vremenu kada svi nekud žure, dobro dođe tren kad neplanski čekaš i možeš samo u miru pijuckati kavu i promatrati ljude što prolaze.
Iza stakla, ušuškana u kutnu garnituru, s vrućom kavom i časopisom na krilu, skrivena od šetača s ulice, imala sam nesmetan pogled na svijet. Ljudi su hodali užurbano, neki su trčali, poneki bi se okretali, nekome mahnuli. Poneki bi zastali, ušli u kafić i naručili svoju kavu. Poneka bi žena zastala, zagledala se u prozor, izvadila ruž, popravila make up i frizuru pa požurila dalje… svi su imali nešto zajedničko.
Nijedan nije bio u trenutku, svjestan ni sebe ni svijeta oko sebe. Svi su djelovali odsutno i skoro svi su u nekom trenutku hodanja i zastajkivanja u rukama imali mobitele.
Znam da sam pomislila kako smo postali robovi tehnologije, ali suvišno mozganje o tome ionako nije imalo nekog smisla. Sjedila sam, pila kavu i šutke promatrala, kad je u kafić ušao sredovječni par, sjeo u separe desno od mene i žustro raspravljao.
Razgovor se nije mogao ne čuti, jer su se svi u kafiću okretali i promatrali ih zbog njihovog šuškanja i glasnoće. Raspravljali su o osobi na koju su oboje bili ljuti. Nekog poznanika od kojeg su mnogo očekivali ali na kraju nije napravio ono što su oni željeli. Nazivali su ga svakakvim imenima i pričali kako će mu se za sve osvetiti i u detalje opisivali svoje 'uspjehe'. Jer oni su ga uspjeli posvuda ocrniti. Uspjeli su mu sabotirati neke poslove i nahuškali ljude na njega.
Činilo im se to prigodno. I ispravno.
Meni je izgledalo jadno i licemjerno.
Pojma blagog nisam imala što im je taj njihov poznanik učinio toliko lošeg, ali iskreno me nije ni zanimalo. U mom umu on je bio neznani lik, netko tko je imao nesreću da ikada upozna ovo dvoje. Kakav god bio njegov navodni grijeh, činio mi se mizeran u usporedbi sa svime što su već radili i planirali napraviti ovo dvoje 'hodajućih pravednika'.
Na um mi je pala prijašnja spoznaja o tome koliko su ljudi nesvjesni sebe, trenutka u kom se nalaze, riječi koje govore, pokreta, gesti, koraka… života. I kako ovo dvoje uopće nije svjesno da postaju sve ono čemu se izruguju.
I da su spremni zbog svoje osobne vendete napraviti kojekakve gluposti, nebuloze pa možda čak i stvari koje ne graniče samo s dobrim ukusom i moralom, već su i skok s one strane zakona.
Toliko su strastveno i bijesno pričali da sam se zapitala, što dođe čovjeku da postane takav licemjer? Da proganja nekoga tko ga je možda povrijedio a možda i nije, pa da mu radi sve ono za što je njega u početku optužio? Što to bude u ljudima da postanu sudac, porota i egzekutor i uzimaju pravdu u svoje ruke?
Kao na Divljem zapadu.
ZAR ZLOČIN OPRAVDAVA ZLOČIN?
Nekoć su se kad bolje promislim, obračuni radili revolverima, danas se rade statusima na Fejsu. Svi ispaljuju metke samo zato što stignu. Sabotiraju, vrijeđaju, provociraju, samo zato što su na nekog ljuti i posve su nesvjesni da postaju gori od onog na kog su se namjerili.
Ne prežu ni pred čime. Ne biraju sredstva. Toliko su gladni krvi da se pretvaraju u zvijeri.
A kad bi ih pitali zašto, rekli bi da je to u redu, i da je osoba kojoj to rade to i zaslužila. Ali po čemu? Po kojim kriterijima i po kojem zakonu je neki čovjek zaslužio da ga se tretira kao šuplju cipelu? I koji je to moralni vertikal po kojem je neka zloba ispravna, jer je osveta za tuđu zlobu?
Zar zločin opravdava zločin? A ako postoji opravdana sumnja da je do prvotnog zločina ikada i došlo, već je on samo nečije tumačenje i nečija verzija nekog događaja, nije li onda sve što slijedi kao odmazda na račun tog navodnog grijeha, samo i jedino preslika ljudske gluposti, sebičnosti i iskonske zlobe?
I ako smo spremni raditi obračune kao na Divljem zapadu, što onda moderne ljude dijeli od divljaka? Apsolutno ništa.
Zbog toga se zamislite. Zastanite u trenutku kad krenete pisati uvredljivu poruku, kad krenete pisati bijesan status pun uvreda. Zapitajte se samo na tren, prije nego kliknete send, s friškim, vrućim tračem o nekoj osobi u što vas to pretvara? Tko postajete?
I tko želite biti? Zvijer s Divljeg zapada ili čovjek u punom smislu te riječi?
I jeste li spremni trpjeti odmazdu? Jer morate biti svjesni da jednom kad započnete rat, nikad ne znate kakav će odgovor uslijediti s druge strane.