Psihoonkologija

'Što su me naučili razgovori s umirućima i suočavanje s krajem života'

Treba prepoznati ono što nas najviše muči u vezi sa smrću, moramo se informirati iz različitih izvora (znanost, duhovnost, filozofija itd.) A prije svega, moramo razviti našu posebnu ideju o tome što je smrt

Piše: Goranka Jelinčić

Kraj života je pozornica puna tišine. U onkologiji je skrb posebno važna i nužna kada se bliži kraj. Psihoonkologija je specijalnost psihologije koja se usredotočuje na emocionalnu njegu oboljelih od karcinoma. Ta je skrb dakako konstantna tijekom cijelog tijeka bolesti (dijagnoza, liječenje, recidivi), ali također se fokusira i na brigu o pacijentovoj rodbini i mnogim profesionalcima koji njeguju oboljele od raka.

Na Sveučilištu Complutense u Madridu na odsjeku za kliničku i zdravstvenu psihologiju liječnici i psiholozi proučavaju kako se najuspješnije suočiti sa zadnjom fazom. Izazov je to kako za pacijenta, tako i za njegovu obitelj. Izazov je i za profesionalce. Stoga sve više postoji svijest kako su upravo psihoonkolozi neophodni kada se bliži kraj.

Proces odvajanja

Liječnica Consuelo Charro koja se specijalizirala za palijativnu skrb kaže kako joj je to bila jedna od najboljih odluka. U početku se osjećala tjeskobno, suočavajući se sa toliko patnje u obitelji, razgovarajući s umirućim, prateći ih u njihovom posljednjem procesu odvajanja. Ponekad su to bili trenuci puni tišine, tišine koja je prenijela tisuću emocija, dajući pacijentu do znanja da nije sam, da je i dalje jedinstvena osoba.

Kada se bliži kraj života postoje tri važne skupine: pacijenti, članovi obitelji i profesionalci. Svatko se od njih suočava na poseban način sa svršetkom. Upravo tu je izuzetna uloga psihoonkologa koji naprosto čine balans u cijelom procesu.

Dugo se mislilo da blizina smrti mora biti skrivena od pacijenta. Istina je da pacijenta ne možemo prevariti, bolest je u njegovom tijelu te on osjeća i zna kada dođe kraj. Ako lažemo, ako negiramo dolazak ove faze, pacijent će se osjećati malodušno, ostavljen i na kraju će zakopati svoje strahove u tišini, zbog čega će strašno patiti.

 

Dodir kao podrška

Uloga profesionalaca je jednostavna: sjedite kraj njega, uzmite mu ruku, pogledajte ga u oči i pustite da ostatak teče... Dodir daje umirućem čovjeku do znanja da nije sam, da smo s njim. Prema iskustvu dr. C.Charro, umirući trebaju to druženje i držanje za ruku koja ih miluje, ruku koja ih podržava u njihovoj patnji. Sluh i dodir su posljednja osjetila koja gubimo i zato moramo govoriti i dodirivati do kraja, tako da se pacijent malo po malo odvaja od života.

Što se pak tiče članova obitelji oni, u slučaju dugotrajne bolesti kojoj kraj nije iznenadan, počinju tugovati prije nego što njihova voljena osoba umre. Profesionalci tu mogu jako puno pomoći. Bol koju osjećaju članovi obitelji kada je kraj života njihove voljene osobe je neopisiva i zato u mnogim prilikama naprosto negiraju dolazak smrti. Ovakvim stavom pokušavaju zaštititi pacijenta, ali u stvarnosti, ono što uspijevaju učiniti je suprotno.

Bitna je i obitelj

Psihoonkolog mora moći promijeniti takav stav i mora postići da se članovi obitelji počnu ponašati normalno prihvaćajući trenutak istine. Moraju početi razgovarati sa voljenom osobom, dati joj do znanja da je uz nju, da ju sluša, da se jednostavno zna oprostiti i pustiti je da ode. Upravo takvo postignuće je najveći izazov za profesionalca. 

Preporučuje se oproštaj koji može biti tihi ili se može izgovoriti. To se može učiniti kada je pacijent još uvijek pri svijesti, ali i kad je umro. Zapamtite da je sluh jedno od posljednjih čula koje se gubi, zajedno s dodirom.

 

Psihoonkolozi ističu da postoji ono što se naziva "pripremanom depresijom ", čiji je cilj polako se odvojiti od života voljenih osoba. Njihova je zadaća upozoriti članove obitelji na dolazak ove faze kako bi razumjeli zašto njihova voljena osoba šuti, zašto je izolirana od svega i od svakoga.

Teške odluke

Biti prisutan u zadnjem dahu ili ne? Teška je to odluka i mora ju donijeti svatko samostalno. Psihoonkolog tu mora jako dobro procijeniti emocionalnu snagu osobe. Zadatak nije lak. Nije lako suočiti se sa smrću. Veliki uspjeh psihoonkologa jest uvjeriti osobu da to vidi kao jednu fazu života, jer život ne može postojati bez smrti.

Treba naučiti prepoznati ono što nas najviše muči u vezi sa smrću , moramo se informirati iz različitih izvora (znanost, duhovnost, filozofija itd.), A prije svega, moramo razviti našu posebnu ideju o tome što je smrt. Težak je posao psihoonkologa jer dovodi do emocionalne iscrpljenosti i suočavanja s krajem života pacijenta što može dovesti do razvoja sindroma izgaranja.

Suočiti se s krajem života nije lako, kaže dr. C.Charro i ističe kako je njoj palijativna skrb promijenila cijeli život i učinila ju boljim psihologom i boljom osobom. Svaki put kada se susreće s krajem života, odaje počast svakom čovjeku u tom važnom trenutku.

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo