Zagonetke

Što od nekog možeš očekivati, ne možeš znati dok ne doživiš. Tako je bilo u slučaju ove nesretne žene

Dugo i uzaludno bježimo od spoznaje s kakvom osobom dijelimo život. Da iznenađenjima ima kraja onda bi ovo bio idiličan svijet. No ipak je čovjek u svojoj prirodi sebično biće, što potvrđuje dokazivanje da se u njegovim namjerama nikad ne skriva zlo nego dobro, da je uvijek njega netko iznervirao, a on nikoga…

Može li čovjek uopće nekoga u potpunosti upoznati, bez obzira koliko vremena s nekim proveo pod istim krovom? Ne može i nikad neće. Jer, svi smo mi samima sebi još uvijek neriješena zagonetka. Tko prizna, pola mu se prašta. Ako smo sebi zagonetka, kakva su nam onda zagonetka drugi  ljudi? Nepredvidivost nečijeg postupka prisutna je od trenutka kad se nekom predstavimo pružanjem ruke. Jesmo li ga tada upoznali ili mu tek saznali ime? Takvo upoznavanje ili će biti početak prolaznog ili trajnog. Prolazno vrlo brzo zaboravljamo, ali kad prolazno postane trajno mi gradimo ljuljačku sigurnosti.

Vrijeme otvara oči

Zavarava li nas vrijeme ili naša površnost? Vrijeme nam malo pomalo otvara oči koliko je trajnost krhka i kako ju je lako slomiti, a površnost nam prekrije oči poput crnog vela, pa kad nastupi magla u našem životu, pitamo se kuda i u koga smo gledali. Živeći s nekim ne znači da ćemo uspjeti skinuti sve slojeve osobnosti i promjene u njima, jer svaki čovjek osim onih vidljivih niti ima i one nevidljive. E, tko to otkrije biti će pripremljen na svaku vrstu očekivanja. Jer, tko kaže to nije moguće, nakon što se uvjeri da je itekako moguće od iste osobe doživjeti i dobro i zlo, past će na koljena, slomiti vrat ili se dići iz pepela i krenuti dalje u novu spoznaju.

Što od nekog možeš očekivati, ne možeš znati dok ne doživiš. Da iznenađenjima ima kraja onda bi ovo bio idiličan svijet. No ipak je čovjek u svojoj prirodi sebično biće, što potvrđuje dokazivanje da se u njegovim namjerama nikad ne skriva zlo nego dobro, da je uvijek njega netko iznervirao, a on nikoga… Na taj način liječi sve svoje komplekse, jer ga upravo kompleksi prisiljavaju na to. Čak i samouvjerenost glumljena pred javnošću, ne isključuje komplekse. Takvi si svašta dopuštaju. I u dopuštenom i u nedopuštenom ne poimaju razliku. Oni smatraju da ne moraju čekati, nego da se njih čeka. Oni smatraju da ono što čine nikome ne smije smetati, ali kad drugi čine ono što njima smeta, vrlo će rado uputiti prigovor. Oni su suci, oni su porota, pa su im svi ostali potencijalno osumnjičeni. Uvjetuju druge za svoj dobar osjećaj.

Tko se opametio ide dalje

Dok se mi uvjeravamo kako okolnosti mijenjaju čovjeka, prava istina je kako čovjek mijenja okolnosti prema onom kakav je bio i kakav je postao. Uvjeravati se kako znamo reakciju onih s kojima dijelimo život, jalov je posao. U određenim situacijama mnoge je opametilo, a mnogima postao križ pod kojim su pali. Tko se opametio ide dalje, a tko je pao čeka ga dug oporavak. Hoće li se uspjeti oporaviti ili će ponovno pasti ovisi o oprostu sebi zbog povjerenja da je ljubav jača od sebičnosti. Kad bi ljubav bila jača od sebičnosti sirotišta ne bi bila puna napuštene djece. Čovjek je sebi uvijek na prvom mjestu. I kad voli i kad brine i kad boluje. Upravo zato, dugo bježimo od spoznaje s kakvom osobom dijelimo život, nadajući se kako će vrijeme izglancati mane voljene nam osobe, kako će mu vrijeme pokazati da bolju ili boljega od nas neće naći…

Zapravo toleriramo sve i svašta da bi što duže sačuvali obitelj na okupu. Živimo li mi cijelo ovo vrijeme svi zajedno u jednoj ogromnoj zamci života, jer ne razumijemo što sudbina od nas hoće? Je li naše razumijevanje sudbine skučeno, pa se pri samom spominjanju te riječi osjećamo poput živih lutki čije konce ne potežu naše ruke? Takav život smatramo životom u kavezu, pa pokušajem bijega iz njega uvjeravamo sebe u mogućnost izbora. Po našem još uvijek nedovoljnom znanju o sudbinskom zapisu, pokušavamo ga prekršiti, zaobići, objasniti ga logikom uzvikujući u sebi, jači smo od sudbine. Iako smo čuli i previše priča da sudbini nitko nije pobjegao, nastavljamo je ignorirati, jer želimo sebe uvjeriti kako smo mi neprikosnoveni piloti našeg životnog leta. Ali kad sudbina nešto neće, jer je zamislila drugačije interese za nas, postavili se mi na trepavice, ipak će biti  po njezinom.

 

Priča o vrlo nesretnoj ženi čiji je muž bio kronični alkoholičar, a sin provodio vrijeme u zatvorskoj ćeliji zbog dilanja droge, pa nakon povratka s odslužene kazne nastavio po starom, braneći oca, napadajući majku govori u prilog sudbini, a ne ljudskom faktoru. Kako? Evo ovako.

I muž i sin toliko su ludovali dok i nju nisu izludili. Više nije mogla izdržati, a mala primanja bila su prepreka čak i za iznajmljivanje garsonjere. U rasulu svog uma nije vidjela niti jednu mogućnost izlaza iz paklenog života. Odlučila si je oduzeti život nakon što su joj svi prijatelji odbili pomoći, govoreći joj kako preuveličava. Rodbini se zbog sramote nije obratila. U kući u kojoj je tada živjela, nije mogla više izdržati niti jedan dan.

Tužna Ana Karenjina

Misleći kako su svi digli ruke od nje, ona ju je digla na sebe. I to četiri puta, na različite načine. Kad je prerezala žile na zapešću naišla je susjeda, spasila joj život. Drugi pokušaj bile su tablete. Pas ju je izvukao na dvorište kada je pala i lajao dok nije naišao prolaznik na cesti da vidi o čemu je riječ. Gospođa je ponovno spašena. Treći pokušaj bio je pokušaj utapanja. Ribolovac oštrog oka primijetio je i ne misleći na svoj život krenuo biti spasilac. Ni to ju nije zaustavilo. Četvrti pokušaj za koji je bila sigurna kako će uspjeti, također se izjalovio. Tužna 'Ana Karenjina' htjela se baciti pod brzi vlak. Sudbina je stala na put vlaku. U zavoju je iskočio iz tračnica, bilo je mrtvih i ranjenih, a  'Ana Karenjina' sjela je na travu i počela plakati. Ni Bog me neće, rekla si je.

Više nikada nije pokušala sebi oduzeti život. Napustila je muža i sina i u stanu svoje tetke u jednoj sobi shvatila, da nitko nije jači od sudbine. Tetku je dohranila, koja joj je iz zahvalnosti darovala stan. Muž i sin postali su njezina prošlost.

MISAO TJEDNA

Sudbina nudi i ulaz i izlaz. Ona ne griješi, nego čovjek.

 

 

 

Svidio vam se ovaj članak? Prijavite se na Živim.hr newsletter i ne propustite slične priče!

Please don't insert text in the box below!

Možda će vas zanimati i ovo