Piše: dr. sc. Maja Petković, mag. rehab. educ., predavačica u programu Svjesno roditeljstvo • svjesno-roditeljstvo.com
"Daj mu samo da prestane plakati". Vjerujem da nema roditelja koji bar jednom nije izgovorio ovu frazu. Unatoč tome što su suze i plač sastavni dio djetetovog odrastanja svaki roditelj se s njima nosi na svoj način. Ono što je zajedničko roditeljima, bar u većini slučajeva, je to da im nije svejedno kad dijete plače. Ono po čemu se razlikuju je u svojoj reakciji na djetetove suze, a koja je povezana s načinom kako se roditelj uopće nosi sa svojim suzama kao i osjećajima koji se nalaze iza suza.
Zašto plakanje...
Jedan od prvih načina kako dijete pokazuje svoju nelagodu je kroz glas i plač. Tako će dojenče kad mu je neugodno vrištati i plakati. S obzirom na to da pokreti velikih mišićnih skupina još nisu razvijeni tj. dijete tek u dobi oko 12 mjeseci može se samostalno posjedat, ustajat, hodati, glas će biti glavni alat kojim se dijete bori za roditeljsku pažnju i pomoć. Dijete u ovom periodu još značajno ovisi o roditelju koji mu pomaže u reguliranju neugode.
Kako dijete postaje sve motorički spretnije u periodu oko druge godine dolazi do napretka u govorno-jezičnom razvoju i komunikaciji. Kod djeteta se počinju javljati prve riječi koje ukazuju na djetetovu sve veću sposobnost da se izrazi u onom što želi/ne želi.
To ne znači da će dijete u ovom periodu u svakom trenutku koristiti usvojene riječi jer kao prvo ih ima malo u svom rječniku, a kao drugo i dalje će većinom plakati i biti u frustraciji, povremeno će se uspjeti smiriti brže uz odraslog, a ponekad će zaplakati i izgovoriti što želi. Slikovito rečeno, kanal riječi i govora postepeno će jačati nasuprot kanalu bacanja na pod i plakanja. Tako da se ovaj period u žargonu često zove "terrible two" ili period tantruma tj. period ispada bijesa.
U ovom periodu dijete upoznaje svijet testirajući granice istog tog svijeta (i roditelja) pritom može podnijeti veću frustraciju, ali tako da izrazi svoj bijes bacanjem na pod, vrištanjem, razbijanjem igračaka....Ono što dodatno pojačava bijes je još nedovoljno funkcionalan govorno-jezični razvoj.
Socio-emocionalni razvoj
Prema trećoj i četvrtoj godini dijete već postaje fluentnije u govoru i jeziku tj. slaže prvo rečenice od dvije riječi (npr. mama piti) pa onda četiri i više riječi (npr. mama ja želim piti). Kako se razvija njegov jezik i govor tako se paralelno razvija i njegov socio-emocionalni razvoj tj. dijete može čekati na svoj red, može prepoznati emocije na drugima dok oko pete godine može imenovati emocije i objasniti zašto se tako osjeća. Isto tako kako ulazi u interakciju s drugim vršnjacima može se "uživjeti" u položaj drugog i razumjeti zašto se druga osoba tako osjeća. U ovom periodu dijete može plakati, ali isto tako imenovati da je tužno te razumjeti zašto je tužno.
Kako dijete raste djetetov kapacitet nošenja s emocijama se mijenja. Tako da bi se i roditeljski postupci trebali mijenjati u skladu s djetetovim razvojem. Nije isto ako kod dojenčeta koji plače "skačete na prvu" i kad isto to radite s djetetom u dobi od tri godine. Možda je njihova potreba iza plakanja ista, ali ono što se razlikuje je njihov kapacitet nošenja s emocijama.
Kako roditelj može pomoći djetetu
Kažu da svaka situacija ima svoje dvije krajnosti: u kontekstu plakanja to znači ili da odmah reagirate na prvu kao dobar požrtvovan roditelj (kao npr. pretjerana briga oko djeteta, ne dozvoljavate drugima da rješavaju situaciju s djetetom nego isključivo vi) ili pak da ne reagirate uopće (kao npr. od ne reagiranja, posramljivanja, kritiziranja, kažnjavanja). Vjerujem da je svaki roditelj dotaknuo bar jedu krajnost ako ne i obje. Istina i izlaz je negdje u sredini.
Kad je u pitanju dojenče - pustiti dijete da plače i samo se umiri i nije baš najbolja strategija. Dojenče se neće smiriti jer ono to u ovoj dobi niti ne može. Ako je dojenče dugo u plakanju tijelo se nosi s time tako da se izmori i zaspe. Druga krajnost je da dojenčetu govorite da se smiri i prestane plakati. Ono što ćete dobiti je još jači plač i vrištanje tj. još veću disregulaciju i na kraju takvog maratona plača umorno dijete s odsutnim pogledom (kao da nije prisutno).
Vjerujem da većina roditelja zna što njihovo dijete smiruje bilo pjevušenje, nošenje, ljuljanje, kupka, duda... držite se tih strategija čak i ako ne pale na prvu. Vjerujte u njih i nemojte odustati. Sebi dajte vrijeme da frustraciju i stres negdje izbacite: otuširajte se, oznojite, plešite, popijte kavu, dajte si što god znate da vam pomaže i izdržite.
Postavljanje granica
Kod dvogodišnjaka plakanje i tantrumi (ispadi bijesa) često su povezani i kod svakog tantruma pomaže sljedeće, a to je da ostanete mirni (koliko je moguće), zrcalite djetetu kako se osjeća (npr. vidim da si jako tužan ili ljut) i budite primjer/model, odnosno naučite dijete da izrazi ono što želi/ne želi tako da date verbalni model. Kratko rečeno jačajte djetetovo izražavanje, ali ne tako da kritizirate dijete za ono što tek uči svladati. Uz dovoljan broj ponavljanja dijete će mijenjati ponašanje tako da vaša dosljednost zaista pomaže u procesu učenja.
Kod djece predškolske dobi dosljednost u postavljanju granica će biti testirana u brojnim situacijama. Primjerice dijete će htjeti ostati u parku i još se igrati, iako vi znate da morate ići doma. Dijete će možda odbijati otići kući jer bi se još htjelo igrati. Koju god odluku donijeli, bilo to da idete doma ili ostanete dodatnih 15 min, ostanite joj vjerni. Ako je roditelj nedosljedan postoji velika šansa da će i djetetovo ponašanje biti isto takvo. Ako ne uspijevate držati dosljednost pitajte se zašto. Ono što dijete u ovoj dobi sigurno može je objasniti zašto se osjeća kako se osjeća i može čuti i razumjeti zašto ne. To ujedno ne znači da se neće pokušati izboriti se za sebe.
I za kraj nemojte zaboraviti iza svake emocije krije se neka potreba što ne znači da bi ju trebali ignorirati, ali isto tako ne znači da bi ju automatski odmah trebali zadovoljiti. Prvi korak je da vidite što dijete zaista treba. Djeca prije svega žele biti viđena i da to što osjećaju je ok.