Piše: Tomislav Senečić, predavač u programu Svjesno roditeljstvo i voditelj Centar za integrativni razvoj • svjesno-roditeljstvo.com
Razvojem kliničke psihologije s naglaskom na ranom razvoju djeteta došlo je do velikog napretka u razumijevanju razvojnih faza u djece unazad zadnjih dvadeset godina. To je uvelike odredilo i trendove u modernom roditeljstvu. Spoznaja da ljubav, prisutnost i strpljenje gradi mozak i uvelike utječe na djetetov razvoj u smislu inteligencije, kreativnosti i samopoštovanja zamijenila je zastarjele i štetne stereotipe o autoritativnom odgoju proizašlom iz patrijarhalnog poimanja svijeta temeljenom na ideji da dijete treba slomiti, pripitomiti i naučiti disciplini kako bi ga se pripremilo za ulogu u društvu.
Javlja se ideja o modernom roditelju koji svom djetetu treba pružiti samo najbolje od sebe. Znanja i novi modeli odgoja postaju dostupnima roditeljima te razvojem društva i boljim životnim standardom stvara se trend roditeljstva. Roditelji se okreću odgoju svog djeteta želeći ga lišiti bilo koje vrste traume i patnje. Taj hvale vrijedan trend donio je i mnoge zamke.
U nastojanju roditelja da ne pogriješe i time oštete dijete za život, dijete postaje projekt. Novim trendovima u roditeljstvu roditelji dolaze pod ogroman pritisak kako ne učiniti kakvu grešku, a svaka eventualna "pogreška" nosi veliki osjećaj krivnje.
Stvara se novi ideal savršenog roditelja koji ne smije pogriješiti, a među roditeljima se stvara neka vrsta kompeticije i osjećaja većeg postignuća ako barataju bolje roditeljskim vještinama od drugih.
Posljedice pritiska
Pritisak koji se stvara je nezdrav i dvostruk. Prvi je pritisak na roditelje koji moraju održati sliku savršenstva, a drugi na djecu. Dijete više nije biće sa svojom voljom, zadanošću, već projekt idealizirane slike obitelji. Dijete u svakom slučaju osjeća tu vrstu pritiska. Iz te nezdrave dinamike i neautentičnog odnosa dijete usvaja osjećaj da "služi" kao objekt roditeljskih potreba što postaje podloga za razvoj narcizma. U tom procesu roditelji zaboravljaju da su upravo oni temelj njihove zajednice.
Okretanje prema djetetu i koncentriranje cjelokupne pažnje udaljava ih od njih samih i tu oni gube onu nit koja ih je povezivala. Tu zaboravljaju da je njihov odnos bitan kako za njih tako i za njihovu djecu. Dobivanjem djeteta na površinu izlazi sva potencijalna problematika između bračnih partnera. Javljaju se sukobi i nezadovoljstva koja ako se ne savladaju nepovratno kreiraju jaz među partnerima.
U daljnjem razvoju događaja nerijetko roditelj počinje vezivati dijete suprotnog spola za sebe, nesvjesno pokušavajući kompenzirati sve nezadovoljene potrebe kroz dijete. U toj situaciji dijete dobiva neprimjerenu ulogu. Postaje na neki način partner svom roditelju.
Takva situacija neminovno za posljedicu ima osjećaj iskorištenosti i izdaje kod djeteta što će dovesti do stvaranja nepovjerenja u iskreni ljubavni odnos.
Može se dogoditi
Kasnije se možemo formirati u ogorčene odrasle osobe koje vape za ljubavlju, a paralelno tome ne vjerujemo u ljubav. Ovakav razvoj događaje unutar obitelji poznajemo kao "edipovsku problematiku" ili "edipovski kompleks". U "edipovskoj fazi" koja traje između četvrte i šeste godine života dijete je na određeni način zavedeno od roditelja suprotnog spola. Tu nema ničeg incestuoznog u doslovnom smislu, ali nesvjesno se provlači i dio seksualne energije.
KASTRACIJSKI KOMPLEKS
Dječak postaje mamin "jedini dečko", kćer tatina "princeza". Stvara se poseban savez u koji je dijete uvučeno. Kod roditelja istog spola može se početi javljati ljubomora i dijete može biti doživljeno kao neprijatelj. Dijete to nesvjesno osjeća i razvija mu se strah da će biti kažnjeno od roditelja istog spola. Taj strah nazivamo "kastracijskim strahom" koji se razvija u tzv., kastracijski kompleks. Strah da ćemo biti ozlijeđeni ili uništeni od roditelja istog spola tjera dijete da povuče svoju žudnju za roditeljem suprotnog spola. Dijete zaustavlja i svoje nezrele seksualne osjećaje. Posljedica ovog cjelokupnog procesa je strah od seksualnosti i autoriteta. S tim naslijeđem ove razvojne faze krećemo u život kao kastrirane osobe koje nemaju osjećaj autentične moći i autoriteta. Kao takvi postajemo idealni sljedbenici sa strahom da se izložimo ili konfrontiramo kada je to bitno za nas.
Bitno je naglasiti da se edipovska problematika ne pojavljuje kada je odnos između roditelja zadovoljavajući i ispunjavajući. Iz takve dinamike roditelj nema potrebe uvlačiti dijete kako bi kompenzirao vlastite nezadovoljene potrebe. Samim time ne otvara se prostor koji bi stvorio podlogu za razvoj edipovskog kompleksa i razvoj kastracijskog straha. Ovim samo želim naglasiti važnost kvalitete odnosa između partnera kako za njih tako i za njihovu djecu. Ispunjavajući i zreli odnos temelj je koji gradi obitelj i tu bi trebao biti glavni fokus kod rješavanja bilo koje obiteljske problematike.
U čemu griješimo?
Nažalost, roditelji često u nemogućnosti da se suoče s nezadovoljstvom u odnosima okreću se djeci i tu im stavljaju teret svoje neriješene problematike koju oni moraju nositi. Djeca toga nisu svjesna, i uspijevaju to eventualno osvijestiti kasnije ako se uključe u neku vrstu osobnog razvoja ili terapijskog odnosa. Posljedice mogu biti u formiranju obrasca zbrinjavanja drugih ili osjećaj da moramo biti involvirani u tuđu problematiku.
Spoznaja o ovoj problematici trebala bi biti vodilja svim partnerima da ne zanemare svoj odnos. Da nekad i brutalno suočavanje krije potencijal za dublji odnos. Potiskivanje, izbjegavanje problema ili recikliranje nezadovoljstva kroz okrivljavanje drugog put je u neminovno udaljavanje za koje će naša djeca platiti cijenu. Odrastanje u okruženju ljubavi između partnera stvorit će osobe s osjećajem sigurnosti koje neće biti konfuzne po pitanju vlastitih emocija pune samopouzdanja i moći.