Jeste li primijetili kako u kolektivnoj svijesti, pogotovo ljudi starije generacije, postoji potreba da se pohvali muka? Ako si se oko nečega pomučio, onda si vrijedan! I svi jedni druge gledamo s odobravanjem i suosjećanjem ako se oko nečega mučimo.
Sjećam se kako bi mi pokojni svekar (koji je zaista bio duša od čovjeka) znao reći kad bih se potrudila oko neke akcije u našoj kući: "Jadnice, baš si se namučila!" I u toj je izjavi bilo puno ljubavi, priznavanja i poštovanja. Ali ja bih uvijek odgovarala: "Ma nije to nikakva muka, ja to sve radim s veseljem!", jer me uvijek pomalo ljutio taj običaj da se poštuje mučenje.
I imala sam dojam da je to usađeno prvenstveno pripadnicima starije generacije. Da mi nešto mlađi više ne upadamo u tu zamku. Kakva varka! Takvim snažnim kolektivnim uvjerenjima zapravo je vrlo teško uteći. Osim ako ih potpuno ne osvijestimo!
I tako nisam ni primijetila da je i mnome ono ustvari prilično snažno upravljalo.
Zašto to radim?
Često sam se pitala zbog čega imam sklonost preuzeti na sebe više posla nego što objektivno mogu stići napraviti. Zašto imam taj poriv: sve ja to mogu i mogu sama. I onaj: meni ništa nije teško. I još: ma zapet ću i izgurati to pa iako radila i čitavu noć. Bez obzira na sva moja znanja, cijeli život mi se to opetovano događalo.
Pogađate, naravno, što sam otkrila! Da svi ti impulsi dolaze prvenstveno iz nevidljive unutarnje potrebe da mi netko kaže: "Kako si se namučila! Bravo! Zaista si vrijedna!"
Kad imamo to nevidljivo uvjerenje, naš osjećaj vlastite vrijednosti na nekom je podsvjesnom nivou izjednačen s time koliko se oko nečega pomučimo. Zato stvari i ne mogu ići glatko i jednostavno. Jer bi nam tako oduzele osjećaj probijanja kroz trnje! Zato privlačimo situacije u kojima se obaveze nagomilaju. Trebamo ih. Da bismo se osjećali vrijednima jer se mučimo!
Sigurna sam da i među vama ima onih kojima puno toga uvijek nekako ostane za "zadnji čas". Naravno da i to svaki puta "organizira" naše uvjerenje - svaka takva situacija traži od nas da se iznimno dodatno potrudimo. Svaka zadnji čas-situacija je prava poslastica za našeg unutarnjeg lopova, za naše uvjerenje da smo vrijedni ako se mučimo!
Izazovite sami sebe
Zašto to uvjerenje nazivam lopovom? Jer nam krade ležernost života, puno puta nam ukrade i vrijeme koje bismo mogli provesti s najmilijima ili u nekom kreativnom uživanju. Krade nam spoznaju da smo vrijedni i ako se apsolutno i uopće ne mučimo!
Možete li tu spoznaju - da ste jednako vrijedni i bez imalo mučenja - sami sebi pokloniti? Možete li zaista i istinski (u svojoj najdubljoj dubini) povjerovati da je savršeno ispravno raditi stvari na lagan i jednostavan način? Ako primjećujete da se i vi volite pomučiti, moj je prijedlog da si napišete ove gornje rečenice negdje na vidljivom mjestu i da ih čitate što je moguće češće. Ja sam si ih napisala :-).
I možete li sami sebi obećati da više nikada nećete nekome pričati o tome koliko ste se oko nečega namučili i što ste sve morali napraviti?
Ja sam si obećala :-)
Hajde, ako zajednički skinemo štovanje mučenja s trona, pomoći ćemo i sebi i generacijama koje dolaze da više nikada ne upadnemo u tu veliku skrivenu zamku!
