Često nekamo jurim, takva sam čini se bila oduvijek. Sjećam se da mi je još u mladosti baka govorila da sam "k'o navito kolo" - stalno iz jedne aktivnosti u drugu.
Tako je bilo i neki dan. A, među stvarima koje je trebalo napraviti bio je i odlazak u HZZO u Jukićevoj kako bih predala potrebne papire da mama može dobiti jači pojas za kralježnicu.
Zaključila sam da je najpraktičnije ako tamo odem prije odlaska u Sretan dan na radionicu.
No, kako to već zna biti, "uletjeli" su neki dodatni nepredviđeni zadaci i odjednom sam se našla kako stojim na izlaznim vratima kuće neodlučna - ima li ikakvog smisla uopće pokušati to danas obaviti? U tom trenutku bilo je točno 14 minuta do 16 sati, HZZO radi do 16, a ja sam bila na Knežiji.
Prilično sam sigurna da bi većina drugih ljudi u takvoj situaciji odustala i odgodila tu priču za idući dan.
U zadnji čas
Ali kod mene uvijek prevlada: nikada nije gotovo dok nije gotovo. Previše puta sam se osvjedočila čudesnim "ulijetanjima" u zadnji čas da bih bilo kada odustala.
I tako sam ubacila sebe u auto, auto u brzinu i krenula.
Putem se nije činilo da je sreća na mojoj strani - prvi semafor mi se pred nosom pretvorio u crveno, a malo dalje je nastao zastoj zbog auta koji se ugasio nasred ceste.
Ali ja se nisam obeshrabrivala, sve sam zaobilazila i usredotočeno se kretala prema cilju. I zum-zum-zum, eto me parkiram u Jukićevoj! Ulijećem u zgradu u 15:55 i brzo pogledom tražim salu za prijem dokumenata. Evo je odmah u prizemlju desno i u njoj naravno nema više nikoga od posjetilaca, a službenice već pospremaju svoje papire... no ja utrčavam i pritišćem gumb na automatu. Izlijeće listić s brojem 454 i odmah zatim zasjaji na displeju. Mlada plavokosa službenica me poprijeko gleda (već su me tako gledale blagajnice u dućanima u koje sam ulijetala 10 minuta prije zatvaranja), ali prima zahtjev i sve je ekspresno gotovo... U 15:58 sam već ponovo vani na pločniku.
Yes! Baš sam si zahvalna što nisam odustala!
I dok sam tako, s pobjedničkim osmijehom, koračala natrag do auta, sjetila sam se nedavne nevjerojatne nogometne utakmice Barcelone protiv Paris Saint Germainea. Moji dečki doma su bili u totalnoj euforiji pa sam i ja gledala ponovljenu snimku. Svi već vjerojatno znate za taj podvig u kojem je Barcelona, da bi ušla u idući krug, morala pobijediti sa 6:0. U tome je i uspjela, zabivši 3 gola u posljednjih 5 minuta! To je upravo ova tema o kojoj vam pričam - ma nikad nije gotovo dok nije gotovo! Što bi bilo da su se i u jednoj sekundi pokolebali?
Najlakše je odustati
Jako je važno da, što god želimo postići, mi sami nikada ne odustanemo! Ma kakvima se stvari činile, i što god nam govorila logika.
Najlakše je odustati, to može svatko! Treba ostati uvjeren da ćeš uspjeti i dati šansu da se i sreća okrene u tvoju korist! Jer kad mi ne odustajemo, tada nam i Svemir pritekne u pomoć. Baš kao u onoj staroj poslovici koju svi znamo: Sreća prati hrabre.
Jednom je moj suprug uspio pronaći putovnicu u trenutku kad je bilo 45 minuta do polijetanja njegovog aviona za Ameriku, a on je još bio kod kuće. Nije odustao i - stigao je!
Jednom sam stajala na autobusnoj postaji u Rijeci s kupljenom kartom, 7 minuta do polaska, a prijateljica koja mi je trebala donijeti kofer je javljala da ne može izaći s (udaljenog) parkirališta jer se pokvario automat i stoji u koloni... nisam joj dala da odustane i stigla je par sekundi prije polaska mog autobusa.
Na konferenciji u Norveškoj imali smo timsko natjecanje i ostala je samo još minuta za posljednji zadatak. Partner s kojim sam trebala napraviti zadatak je htio odustati, ali ja sam mu doviknula: "Nije gotovo dok nije gotovo!", potrčala koliko me noge nose i - uspjeli smo izvesti sve zadatke!
I zato - kad god vam se dogodi situacija "Možda je prekasno":
- Odlučite svejedno dati sve od sebe.
- Budite potpuno prisutni i usmjereni na cilj.
- Ne dajte se zbuniti ometanjima.
- Zadržite mentalni sklop "sve je moguće", i
- Čestitajte si kad uspijete!