Već sam vam u prošloj kolumni spomenula kako nam je za Uskrs stariji sin došao kući na praznike. E pa, mogu reći da je posebno zanimljiv doživljaj promatrati nekoga tko ovdje puna dva tjedna boravi izvan svojih svakodnevnih obveza (koje su za njega trenutno u Barceloni) i ima u tim danima 'sve vrijeme svijeta' na raspolaganju.
Dakle, otkako je stigao, Teo je odlučio to svoje vrijeme upotrijebiti tako da potakne nas ostalo troje (oca, mlađeg brata i mene, koji živimo uronjeni svatko u svoj film vlastitih rasporeda i obveza) da odvojimo vrijeme za preslagivanje i raščišćavanje čitave kuće.
S obzirom na to da u ovom periodu imam baš iznimno puno posla, pokušala sam mu objasniti kako sad nije vrijeme za takve velike akcije, ali on me ipak svako malo uspio pridobiti da se uključim u taj pothvat.
I kroz taj cijeli proces mi je postalo baš kristalno jasno kako nam najčešće treba nešto izvana što će nas ponukati i pogurnuti da napravimo raščišćavanje - u svom životu.
I dom i život imaju ograničen prostor
I onda sam razgovarala s prijateljicom koja je nedavno završila u bolnici zbog zdravstvenog stanja u koje se dovela previše radeći.
U bolnici je dobila priliku dobro razmisliti i izašla je s vrlo čvrstim stavom da će svoj posao smanjiti na pola. Bez obzira na sve. I staviti svoje zdravlje na prvo mjesto.
'Iscrpljujući se dodatnim poslovima kako bismo više zaradili, samo se na kraju dovedemo do toga da sav taj dodatni novac moramo potrošiti na liječenje!'- rekla mi je (mudro). I zaista. Govorim ovo i iz vlastitog iskustva. Mnogi smo skloni dodavati i dodavati aktivnosti i obveze u svoj život, baš kao što unosimo nove stvari u svoj životni prostor.
Čini li se i vama tako: uvijek nam neke fizičke stvari naprosto 'dolaze" u dom - dobijemo mali poklon, kupimo sitnicu koja nam se svidjela, unesemo još jedan časopis, još jednu knjigu,... I stalno imamo osjećaj da je naš dom dovoljno prostran za svaku tu 'stvarčicu'. Baš kao i naš život - dodamo još jednog prijatelja, još jedan interes, preuzmemo još jednu obvezu - sve s osjećajem da je naš život dovoljno prostran i da može svaku tu novu stvar prihvatiti.
Ali to je kriva predodžba! I dom i život imaju ograničen prostor i ako to jasno ne vidimo, jednoga se dana naprosto počnemo gušiti od natrpanih predmeta ili pak obveza/odgovornosti/aktivnosti.
Osjećaj slobode
Gledajući svog sina kako potiče sve nas na generalno raščišćavanje i promatrajući kako dečki sortiraju svoje stvari i odvoze sve suvišno, osjetila sam baš veliko olakšanje. Pri pogledu na poluprazan ormar, učinilo mi se kako mi sâm taj pogled na oslobođen prostor omogućava da duboko udahnem i slobodnije dišem.
I osjetila sam snažno nadahnuće da isto takvo raščišćavanje napravim u vlastitom poslu i životu. Da izbacim sve što sam kroz godine preuzela i nagomilala i što i dalje po inerciji 'vučem' sa sobom.
I ormare i život treba pregledati, raščistiti, sortirati i ponovo organizirati. Zadržati samo ono što je doista važno. I što nam je zaista potrebno. Vratiti si taj toliko važan osjećaj slobode. Jer, čak i kad radimo samo stvari koje volimo i želimo raditi (poput mene), ako ih je previše, one nas svejedno iscrpe i na kraju nam oduzmu slobodu.
Zatrpavanje je zapravo samo - loša navika! A kako se najbolje 'preodgajaju' stare navike? Novim i drugačijim ISKUSTVOM! Drugačije iskustvo potiče u nama drugačije nadahnuće i drugačiju sliku sebe, svijeta i vlastite situacije.
I zato sam ja odlučila napraviti svoje životno raščišćavanje PRIJE nego me 'dohvati' i opomene iskustvo poput bolesti (koje je osvijestilo moju prijateljicu) i zahvalna sam što je u ovom trenutku to iskustvo došlo kroz sinovu ogromnu volju i entuzijazam da sve nas pokrene u akciju raščišćavanja.
Što je došlo u obliku osjećaja slobode zbog polupraznog ormara.
Priuštite i vi sebi ovog proljeća takvo iskustvo! Mislim i na ormar i na život.