Upravo sam se vratila s jednog prekrasnog i vrlo intenzivnog događanja pa vam odmah želim prenijeti neke od dojmova. Bila sam na konferenciji ATL-Europe, koja se održava dva puta godišnje i ovoga puta smo se okupili u Firenci. Već sam vam u više navrata pisala o ovoj organizaciji (Association of Transformational Leaders) koja mi zaista puno znači. Nemjerljivo je lijep osjećaj biti okružen ljudima iz čitave Europe koji "govore istim jezikom", a to je jezik podrške, razumijevanja, ljubavi i svrhe.
Svi sudionici rade sličan posao - pomaganja drugima i svijetu - svatko na svoj način, ali svakome od nas je također potrebno mjesto razmjene znanja i iskustava, mjesto gdje drugi vjeruju u tebe, mjesto gdje to što radiš može svakim susretom biti osnaženo.
Međusobna podrška je ipak moguća
Na svakom susretu koji traje tri dana, sudionici drže kratke prezentacije ili predavanja jedni drugima. Tako učimo jedni od drugih, ali se i bolje međusobno upoznajemo. Danas bih željela istaknuti jednu temu koja je, sigurna sam, dio i vašeg života, a izuzetno je važna za naš cijeli svijet. Radi se o temi suradnje ili nadmetanja.
Jedna od sudionica (nazvat ću je ovdje Ava) ispričala nam je priču o tome kako je, puna nadahnuća i entuzijazma, organizirala seriju događanja na kojima su govorili mnogi motivacijski govornici, većinom žene. No, iako je publika bila izuzetno zadovoljna, ona sama se svakim susretom osjećala nesretnije.
Naime, shvatila je da se govornice, iako prenose važna znanja, zapravo međusobno ne podnose i imaju snažnu potrebu za nadmetanjem. Ava je taj projekt pokrenula iz srca i zamislila ga je kao zajedničku kreaciju punu pozitivne vibracije, ali umjesto toga, u odnosima je dominirao ego - natjecanje tko je veći i važniji.
A slična je atmosfera vladala i u timu koji je okupila za rad na projektu - dan nakon što je osvojila nagradu koju si je godinama željela, njen se tim pravio da se ništa nije dogodilo i kad je došla na posao, nitko joj nije čestitao.
S takvim svježim iskustvom iza sebe, prvi puta je prisustvovala ATL druženju i zadnji dan konferencije slušali smo je ganutu, dok su joj suze tekle niz lice, zbog doživljaja i saznanja da je međusobna podrška ipak moguća i da postoje ljudi koji se iskreno raduju tuđem uspjehu.
Meni se čini da je to jedna od najvažnijih stvari koje bismo trebali promijeniti u ovom svijetu - da svi mi ljudi prestanemo jedni druge gledati kao konkurenciju, opasnost ili neprijatelje i počnemo prepoznavati ogromnu vrijednost i važnost međusobne podrške.
Na susretu u Firenci svatko od nas prenosio je drugima svoja znanja iskreno i bez zadrške i svi smo zbog toga otišli kući obogaćeni i nadahnuti. I nitko pri tom nije bio 'najpametniji'. I svi smo otvoreno iznosili probleme koji nas muče pa smo mogli jedni drugima pomoći idejama, savjetima i iskustvom.
Bez želje za nadmetanjem i pokazivanjem 'slike vlastitog savršenstva', tako otvoreni i bez maski, svi smo bili puno dragocjeniji jedni drugima, nego da smo pokušavali dokazati da smo 'veći', 'bolji' ili 'pametniji'.
Ljepota povezanosti
Zamislite svijet u kojem umjesto korporativnog natjecanja, pobjeđivanja 'konkurencije' i skrivanja informacija svi biramo međusobno davanje, dijeljenje i podršku! Da biramo ono što donosi dobrobit za sve nas. To nije nemoguće - tvrdim to s potpunom sigurnošću, jer ako jedna grupa ljudi može tako surađivati (što sam u protekla tri dana osjetila u svakoj svojoj stanici), onda se taj model i takva frekvencija može (malo po malo) kreirati i širiti i u mnogim drugim zajednicama.
Jer, kad pokušavamo biti 'bolji od drugih' i 'čuvati informacije za sebe' (birati strah umjesto ljubavi), time zapravo sami sebi uskraćujemo ljepotu povezanosti, ugodu širine srca, užitak razmjene i davanja. Ustvari, uskraćujemo si istinsku sreću.
Na susret u Firenci zajedno smo autom putovale Ivana, Nikolina i ja. Brbljale smo i smijale se cijelim putem pa su ti dugi sati brzo protekli, a podijeljene troškove puta 'nismo ni osjetile'.
Dok smo sinoć putovale natrag, čineći noćnu vožnju čarobnom razmjenom uvida, novih ideja i pjevanjem, pomislila sam koliko bi moje iskustvo ove avanture bilo nemjerljivo siromašnije i osamljenije, da sam članstvo u ATL-u 'zadržala za sebe'.